KOLUMNE
ZORAN MILIVOJEVIĆ: Za čim ljudi žale?
Foto: Boris Šekularac/MNE magazin
Većina ljudi, kada se osvrnu unazad i pogledaju na svoj život, na odluke koje su donosili u određenim trenucima, mogu naći nešto zbog čega im je sada krivo što su to uradili ili što nisu uradili nešto drugo.
Život se često predstavlja kao put, a na tom putu se, s vremena na vrijeme, pojavljuju „raskrsnice” kada čovjek treba da donese odluku na koju će stranu krenuti. Kada poslije izvjesnog vremena neko shvati da je nezadovoljan svojim izborom, tada može žaliti što nije drukčije odlučio – što je propustio priliku. Nekada je moguće promijeniti odluku i krenuti drugim, željenim putem, ali najčešće to iz raznoraznih razloga nije moguće ili je „kasno”. Tada u osobi ostaje manji ili veći žal za propuštenim.
Mogli su, ali nisu
Za čim ljudi žale? Neki žale što su odabrali profesiju koja je omogućivala brže zaposlenje i bolju platu, a ne onu profesiju prema kojoj su osjećali strast. Neki žale što su se vjenčali s „pogrešnim” partnerom. Neki žale što se nisu odlučili za uzbudljivo zaposlenje u inostranstvu, već su ostali u zoni poznatog i sigurnog. Ljudi su različiti pa su samim tim različite njihove žali.
U teoriji se razlikuju dvije vrste žaljenja: u odnosu na ono što je neko uradio i u odnosu na ono što neko nije uradio. Istraživanja pokazuju da mnogo više ljudi žale za onim što nisu uradili, a mogli su. To je žal za propuštenom prilikom.
Kada neko žali za propuštenom prilikom, on izjavljuje: Da sam izabrao ono drugo, moj život bi izgledao mnogo drukčije. Pri tome pretpostavljaju da bi takav život bio bolji, kvalitetniji, smisleniji, zadovoljniji. Život bi svakako bio drukčiji, ali nema dokaza da bi zaista bio bolji. Ljudi nisu vidoviti i zato jednostavno ne mogu znati kako bi se njihov život zaista odvijao da su krenuli nekim drugim putem. Zato je njihov žal za propuštenim zasnovan na idealizovanoj fantaziji o mnogo boljem životu od onog života koji žive, a kojim su nezadovoljni.
U dubini osjećanja žala za propuštenim nalazi se neka vrsta ljutnje na sebe ili na druge zato što je osoba donijela „pogrešnu” odluku nekog trenutka u prošlosti. Ljutnja je zahtjev za promjenom, a osoba koja se ljuti na sebe i svoj postupak u prošlosti želi da se prošlost promijeni, što je nemoguće. Pored toga, žal za propuštenim pasivizira osobu. Ako je nezadovoljna svojim sadašnjim životom, ona treba da učini nešto, bilo da ga promijeni i usmjeri u zadovoljavajućem pravcu, bilo da ga prihvati kao takvog i da prestane da žali.
U sasvim su drugoj situaciji ljudi koji su na kraju života, koji umiru od neke neizlječive bolesti i koji zato pred sobom nemaju vremena da nešto mijenjaju. Ono što je zanimljivo jeste da prema izvještajima ovi ljudi žale ne toliko za nekim konkretnim odlukama, nego žale što nisu drukčije živjeli – što nisu imali drukčiji način života.
Pažnju svjetske javnosti na ovaj problem privukla je knjiga australijske njegovateljice terminalnih bolesnika Broni Ver o pet glavnih razloga zbog kojih žale ljudi na samrtnoj postelji. Glavna žal je za tim što nisu autentičnije živjeli svoj život, radeći ono što zaista žele, a ne ono što su morali ili što su drugi očekivali od njih. Ljudima je žao što su u svom životu previše radili, a premalo se zabavljali i družili s prijateljima i rođacima, i bili srećniji. Takođe im je žao što nisu bili hrabriji u izražavanju svojih osjećanja. Kasnije su se pojavile liste koje su uključivale i dodatne izjave: što nisam bolje brinuo o sebi; što nisam više živio u sadašnjosti, a manje brinuo o budućnosti; što sam život shvatao kao nešto što se podrazumijeva itd.
Sve bih isto ponovio
Sve ove poruke sa samrtne postelje mogu biti korisna opomena onima koji ne razmišljaju da je život ograničen i da svako ima odgovornost prema sebi kako će ga živjeti i proživjeti. Za sve one koji žele da promijene nezdrave psihičke mehanizme po kojima žive, a koji se svode na sistem „zapovijesti” (da se stalno radi, ugađa drugima itd.) ili „zabrana” (da se ne izražavaju svoja osjećanja, da se ne ulazi u konflikt s drugima, da vlastite želje nisu važne itd.) savremena psihoterapija ima brojne tehnike koje dovode do oslobođenja od ovih mehanizama.
Cilj nije „srećan” život, već život ispunjen smislom. Takvi ljudi znaju da obrazlože svoje životne odluke, a na pitanje: Šta biste promenili da imate vremeplov, odgovaraju sa: Ništa, sve bih isto ponovio.
Izvor: Politika
