,,Nema više za boeme ni muzike, niti vina” stihovi su pjesme ,,Dva boema”, jedne od mnogih po kojima je čuven crnogorski muzičar Zdravko Đuranović, današnji gost Montenegro magazina u rubrici ,,U ogledalu”.
Đuranović je rođen i živi u Podgorici, gdje je i završio Gimnaziju, a potom i studirao na Pravom fakultetu. U razgovoru za Montenegro magazin, Đuranović se prisjeća da je prvi honorar zaradio upravo baveći se muzikom – kao 15-godišnji harmonikaš na svadbi. Pola honorara, kao i puno sljedećih, dao je roditeljima, iz zahvalnosti za njihova brojna odricanja.
U dugogodišnjoj karijeri, učestvovao je na desetine festivala na kojima je osvojio brojne nagrade, a kao autor potpisuje više od 500 muzičkih radova, od kojih oko 250 bazirano na crnogorskim muzičkim temama, a oko 150 inspirisano Podgoricom. Veliki broj njegovih pjesama su postale sastavni dio podgoričke tradicionalne muzičke baštine.
Objavio je četiri LP ploče u izdanjima Yugotona-a iz Zagreba, po jednu LP ploču za PGP RTS-a iz Beograda i RTV Ljubljana, tri CD-a u izdanju Goratona iz Podgorice, jedan CD I DVD u izdanju dnevnog lista Pobjeda, CD u izdanju BN Producion iz Bijeljine i dvostruki CD u izdanju TIOLI Records iz Beograda. Sa velikim narodnim orkestrom RTS-a, pod upravom Ljubiše Pavkovića snimio je deset izvornih podgoričkih pjesama za radio arhivu.
Tokom razgovora Đuranović se prisjetio djetinjstva. Ono je, kako navodi, bilo prepuno maštovitih misterija, koje je pretvarao u svoje male mitologije. Voli putovanja, nova iskustva, prijatelje… Smatra da je najveći dokaz ljubavi – povjerenje.
– I odmah uz njega razumijevanje. Ako se to dvoje poklopi, onda imamo sve za veliku i pravu ljubav… do kraja života – vjeruje naš sagovornik.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Djetinjstvo je roditelj čovjekovog karaktera. Moje djetinjstvo je bilo prepuno maštovitih misterija koje sam pretvarao u svoje male mitologije. Znam često reći da se po djetinjstvu čovjek poznaje kao dan po jutru.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Prvi honorar sam zaradio kao 15-godišnji harmonikaš na svadbi. Pola tog honorara sam dao roditeljima, kao i puno sljedećih, jer da nije bilo njihovih odricanja od mnogo čega, ja ne bih imao tada profesionalnu harmoniku koja je koštala koliko i tada popularni ,,fića”.
Na čemu insistirate u poslu?
– Isključivo na kvalitetu i profesionalizmu. I što sam stariji, umetnula se povećana doza perfekcionizma. Trenutni status mi ne dozvoljava više tzv. improvizacije, ni u muzičkom stvaralaštvu, takođe ni u izvođačkim nastupima.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Preporučujem knjigu koju sam nedavno pročitao – ,,Majstor i Margarita”, Mihaila Bulgakova. A i isti film vrijedi pogledati.
Koje jelo najviše volite?
– Sve riblje specijalitete.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Najveći dokaz ljubavi je povjerenje… i odmah uz njega razumijevanje. Ako se to dvoje poklopi, onda imamo sve za veliku i pravu ljubav… do kraja života.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Oživio bih, bez razmišljanja, Tošeta Proeskog. Prvo, da proživi godine koje mu je život uskratio. A drugo, da muzika dobije nazad svoj dragulj koji je već dokazano nenadoknadiv.
Putovanje koje pamtite?
– ,,Nemoj mi reći koliko si obrazovan, reci mi koliko si putovao” – izreka islamskog proroka Muhameda. Dosta sam ostvario rečenog u ovoj izreci, svako putovanje je bilo novo iskustvo, novi prijatelji…
Pjesma Vašeg života je?
– ,,Sejdefu majka buđaše”, ali samo u izvođenju Ksenije Cicvarić.
D.Markuš
Foto: Privatna arhiva
