3.05.2020. u 6:10
Današnja gošća rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je bosanskohercegovačka interpretatorka sevdalinki Amira Medunjanin.
Rođena je 23. aprila 1972. godine u gradu u kojem, kako kaže Medunjanin, ne postoji riječ ,,zvijezda” – Sarajevu.
Vjeruje, dodaje u razgovoru za naš portal, da njeno odrastanje se i ,,ne razlikuje puno od života drugih koji su odrastali tih sedamdesetih godina prošlog vijeka” i da je ,,taj osjećaj zajedništva na neki način bio veoma važan za razumijevanje svijeta u toj ranoj dobi”.
Naša svestrana gošća radila je kao knjigovođa u kancelariji Evropske komisije u Sarajevu, pjevala u splitskoj klapi ,,Sedam Kaštela” i sarađivala sa mnogim regionalnim i inostranim muzičarima.
Godine 2003. godine gostuje na albumu ,,Mostar Sevdah Reuniona” pod nazivom ,,A Secret Gate”, a 2005. objavljuje solo prvijenac ,,Rosa”. Nakon toga ređaju se izdanja „Zumra“ (2010), „Amulette“ (2011), Silk & Stone“ (2014), „Damar“ (2016) i „Ascending“ (2018).
Za album „ Zumra“ osvojila je muzičku nagradu „Indexi“, izdanje „Amullete“ muzički britanski časopis Songlines proglasio Top of the Word, hrvatsko izdanje magazina Rolling Stone je album „Silk & Stone“ uvrstio među deset najboljih regionalnih izdanja u 2014. godini, dok je album ,,Damar” uvršten među 40 najboljih na svijetu za 2017. godinu, po izboru Transglobal World Music Charta.
Nastavlja da dira srca glasom i muzikom u svim krajevima svijeta. Nedavno je bila dio prijatelja u novoj pjesmi ,,Hladnog piva & Online Friendsa” pod nazivom ,,Ovo će proći”, koju je Mile Kekin napisao u jeku pandemije korona virusa.
U čemu je njen uspjeh, najbolje govori rečenica koju je izrekla ovdje:
– Znate, kada većinu dana provedete u poslu, a koji suštinski ne smatrate poslom, nego svojom ljubavi onda znate da ste na pravom putu.
U braku je sa Bekimom Medunjaninom od 2001. godine.
Sumnja, dodaje ona, u egzaktan odgovor na naše pitanje ,,Što je potrebno za pravu ljubav?”, jer ,,to je još tajna nad tajnama”.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Kako godine prolaze čovjek u različitim životnim situacijama, htio – ne htio, sve više luta po svojim sjećanjima. A, najviše se zadrži na rijetkim srećnim trenucima. Moguće je da to djeluje kao neka terapija i predstavlja dobar način borbe protiv svih poteškoća s kojima se suočava i koje su čovjeku na pameti u realnom vremenu. I da, vraćamo se i u djetinjstvo, prisjećajući se svih važnih trenutaka, za koje smo naknadno shvatili da su nam bile odrednice za život koji je slijedio. Vjerujem, da moje odrastanje se i ne razlikuje puno od života drugih koji su odrastali tih sedamdesetih godina prošlog vijeka. Mislim da smo dovoljno bili bliski u mnogim stvarima koje smo radili. I taj osjećaj zajedništva je na neki način bio veoma važan za razumijevanje svijeta u toj ranoj dobi, sada to mogu sa sigurnošću reći. Moj prvi susret s muzikom je bio dodir sreće i da iskrena budem, to je najljepši trenutak u mom životu. I kao i svaki čovjek kada je srećan, pokušava taj osjećaj produžiti koliko može ili ga pokušati ponoviti čim prije. Zaista, kroz prizmu muzike svijet u kojem živimo je puno ljepši svijet.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Ma, mislim da nikada nije u pitanju samo novac. Bitno je šta radiš. U principu, razumno i motivirajuće je da čovjek radi ono što zaista voli. I kamo sreće da toga ima više. Koliko puta smo čuli da je posao samo posao, ali barem plaća račune. I da, dugo vremena sam i ja radila posao za koji sam mislila da je profesija mog života. I zaista od prvog dana sam se silno trudila da budem najbolja što mogu biti i da preuzimam što više odgovornosti iako mi to nije u opisu radnog mjesta. A te davne godine kada sam počela raditi, prva plata mi je bila dovoljna da počastim porodicu i prijatelje i da kupim sebi neku sitnicu, koju za sreću uvijek nosim sa sobom gdje god krenem.
Na čemu insistirate u poslu?
– Znate kada većinu dana provedete u poslu, a koji suštinski ne smatrate poslom, nego svojom ljubavi onda znate da ste na pravom putu. I bez obzira na silna odricanja koja su neminovna, idem dalje i ne osvrćem se. Svakako postavim zadatak za završiti, a onda i put kako doći do cilja ako i kada je to potrebno. I detalji su ono u čemu najviše ulažem napora. Znate, da bi uopšte nešto uradili moraju se poklopiti razne stvari i potrebno je doza sreće. Desi se da nešto ne uspije, ali barem nakon toga steknem iskustvo da sljedeći put ne bude greška.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Previše mi je toga na pameti. A ne bih željela sada da vas opteretim sa odabirom po određenim žanrovima ili trenutnim raspoloženjima. A knjiga jeste spas u svako vrijeme i moj prijedlog je knjiga Borisa Dežulovića ,,Summa athelogiae”, a za film nisam sigurna, jer ne gledam ih često. Ali uvijek se može pogledati Tolkinova trilogija ,,Gospodar prstenova”.
Koje jelo najviše volite?
– U posljednje vrijeme pokušavam da se malo suzdržim od raznih kulinarskih delicija. Ono što mi ne ide već godinama je crveno meso koje sam u potpunosti izbacila. Na putu sam skoro devet mjeseci u godini i moram reći da mi japanska kuhinja najviše odgovara. A kada sam kući napravim sebi neka jednostavna jela. Ništa posebno.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Odmah moram reći da sumnjam u egzaktan odgovor na vaše pitanje, jer to je još tajna nad tajnama. Ali, kada već govorimo o tome, mišljenja sam da je možda ,,potrebno” da ne tražimo pravu ljubav samo zato što želimo da nam se dogodi što prije. Često se dešava da prava ljubav dođe kad se najmanje nadaš, a za to je ,,potrebna” sloboda prije svega i umijeće davanja, a ne uzimanja. Dok mi kao ljudi znamo se zamarati raznim pitanjima koje su manje ili nikako važne. Iskreno mislim da samo gubimo vrijeme i udaljavamo se od nas samih. Ako smo dobili jedinstvenu šansu da se nađemo na ovom svijetu i ako smo u potpunosti svjesni toga, i ako znamo da nam jedino ljubav može pomoći u očuvanju čistote naše duše, šta nam može biti važnije od toga.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Teško da bih bilo koga htjela oživjeti. Imajući na umu koliko je velikih umjetnika u bližoj i daljoj prošlosti jedva preživljavalo, u većini slučajeva odbačeni i zaboravljeni za života i bez ikakve šanse da njihova umjetnost bude prepoznata od strane društva, da bi nakon smrti dobili zasluženo mjesto u istoriji. Iskreno, ne bih voljela da prolaze kroz istu patnju ponovo. Ali, želim da vjerujem da će svijet u kojem živimo imati više razumijevanje za umjetnike i da su neke lekcije iz prošlosti već naučene.
Putovanje koje pamtite?
-Prije nekoliko godina pozvana sam da održim nastup u Indiji. Bilo je zaista, najblaže rečeno, čudno putovanje, koje je ukupno trajalo manje od 24 sata. Po prvi put u Aziji, nisam znala šta me očekuje, a i sam let je trajao duže nego vrijeme provedeno u Indiji. Nikada duži nastup u svom životu nisam imala, a vjerujem niti ću. Provela sam više od pet sati na pozornici i poslije odgovarala na bezbroj pitanja o muzici koju smo predstavili.
Pjesma Vašeg života je?
– Od svoje četvrte godine sam u muzici, direktno ili indirektno. U tom svijetu gdje jedan ton čini čuda, veoma teško se odrediti po pitanju jedne pjesme. Mislim da bi trebali biti ponosni kao čovječanstvo u cjelini, jer naše najveće postignuće do sada je sama muzika. I za generacije koje dolaze je važno da upoznaju svoje korijene i kako je muzika evoluirala tokom vijekova koji su iza nas. Ali, kad već pitate za jednu pjesmu, neka to bude jedna od mnogih koje bih željela uklesati u kamenu. Luis Armstrong – ,,What a wonderful world”.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva