DRUŠTVO SLAJDER
BJELOPOLJKA ĐURĐINA JEVRIĆ STUDIRA ARHITEKTURU U RUSIJI: Ovdje nema ,,vječitih” studenata
U Sankt Peterburgu je lako sresti osobu koja se osamostalila odmah nakon prve godine studija. Lako je sresti osobu koja jednom nedjeljno posjećuje teatar, muzej, galeriju… Koja u slobodno vrijeme volontira, a svoj novac troši na putovanja, ne na šoping. Teško je sresti studenta koji poslije predavanja ide sa kafe na kafu i smatra to obavezom ka društvenoj zajednici.
Ovim riječima, između ostalog, Bjelopoljka Đurđina Jevrić, u razgovoru za MNE magazin priča kakvo iskustvo ima tokom boravka u ovom gradu, gdje studira Arhitekturu. Kada je ona upisivala fakultet prisjeća se da studiranje u inostranstvu nije bilo popularno kao danas. Đurđina je, kako kaže, kao i većina mladih ljudi iz Crne Gore, planirala da nastavi školovanje u Beogradu. Čak je tamo i upisala fakultet, a onda, na očev predlog, predala je dokumenta i u ambasadu Ruske federacije u Podgorici.
Preokret
– Vlada Rusije je davala stipendije koje su u potpunosti pokrivale školovanje i kada sam dobila stipendiju, zaključila sam da nemam šta da izgubim, spakovala sam kofere i bez previše razmišljanja, uputila se u novu avanturu – priča ona.
Živi u Rusiji više od pet godina. Godinu je izučavala ruski jezik u Moskvi, a onda je, septembra 2015. godine, upisala Arhitektonsko – građevinski fakultet u Sankt Peterburgu, smjer Arhitektura. Studirati u inostranstvu, prema njenim riječima, nije lako kao što to možda izgleda, ,,mada prednosti je više nego mana”.
– Studirati arhitekturu, takođe, nije lako, neprospavanih noći je dosta iza mene, ali vjerujem da se sve to isplati. Smatram da je kod studija u inostranstvu bitno ne samo posvetiti se fakultetu, već i maksimalno iskoristiti vrijeme u novoj sredini, upoznati kulturu i narod države u kojoj studiraš, putovati i družiti se – navodi naša sagovornica.
Danas, nakon pet godina života u Rusiji, malo šta može da je oduševi ili razočara. Da profesori na fakultetu nijesu ,,ovakvi kakvi jesu – uvijek tu, uvijek spremni da pomognu, objasne i saslušaju”, misli da bi im svima studiranje padalo mnogo teže.
-Izraz ,,stručno lice’’, se zaista može upotrijebiti pri opisivanju profesora koji rade na našem fakultetu. Što se tiče ljudi koji rade u administraciji, situacija je malo drugačija i nikada ne znaš kakvo će te lice dočekati, nasmijano i raspoloženo, ili spremno da ti pokvari dan. Jedno od prvih pravila koje sam naučila je da ,,ne’’, ne mora uvijek da bude ,,ne’’. Uvijek postoji način da se problemi, kojih je u početku pregršt – sa administracijom, dokumentima, vizom, smještajem i slično riješe, samo treba biti uporan i ne prihvatati to njihovo čuveno ,,ne’’ – ističe ona.
Kriterijumi
Studenti završavaju fakulete uglavnom u roku, ili ih ne završavaju uopšte – daju se tri šanse za polaganje jednog ispita, a onda ,,slijedi izbacivanje – vječitih studenata kao kod nas nema”. Način studiranja u Rusiji se, prema riječima naše sagovornice, dosta razlikuje u odnosu na način studiranja u Crnoj Gori. Rusi upisuju fakultete sa 17-18 godina, njihovo osnovno školovanje traje 11 godina, a ne 13 kao kod nas. Na početnim godinama studija se pored stručnih predmeta, izučavaju i nauke koje mi izučavamo u srednjoj školi, poput filozofije, sociologije, prava…
– Kasnije, na starijim godinama osnovnih studija i na master studijama, broj predmeta se smanjuje i ostaju samo oni usko vezani za profesiju kojom smo izabrali da se bavimo. Broj ispita na fakultetu za arhitekturu prelazi trocifrenu brojku, i iako mi je u početku smetalo što moram da polažem predmete koje vjerovatno kasnije neću koristiti u poslu, kao što su slikarstvo ili ekonomija. Sada, kada je sve to iza mene, srećna sam što sam imala priliku da se upoznam sa različitm naukama i slušam predavanja stručnjaka iz različitih oblasti – kaže Đurđina.
Ruski obrazovni sistem vidi kao piramidu u čijoj osnovi se nalaze fundamentalne nauke i discipline, na koje se nadograđuju opšti stručni kursevi u sredini, i na kraju specijalni kursevi na vrhu.
Oduševljena je gradom. Bez lažne skromnosti, a kao osoba koja je obišla više država nego što ima godina, slobodno, kaže ona, može da kaže da živi u arhitektonski najljepšem gradu na svijetu.
– Sankt Peterburg je pravljen da bude najljepši; Petar I, osnivač grada, se ugledao na Veneciju i na Amsterdam, a u projektovanju grada su mu pomagale najpoznatije arhitekte toga doba. Ovdje svaka ulica ima svoju priču, svaka zgrada budi posebne emocije, a posebno je zadovoljstvo šetati po obali Neve, dok se mostovi na njoj otvaraju, a sunce lagano zalazi, a onda, nakon par minuta, ponovo izlazi, jer bijele noći – jun u sjevernoj prestonici- priča ona.
Dugo nije vjerovala pričama – da jedan je narod u velikim gradovima poput Moskve i Sankt Peterburga, a drugi, onaj pravi ruski, u manjim gradovima.
Ruska duša
-A onda, ove jeseni, uvjerila sam se sama, da se prava ruska duša krije, zaista, tamo, daleko od milionskih gradova. Iako je temperatura bila daleko ispod nule, topli osmjesi i prijatne riječi, grijali su i učinili da zavolim Rusiju i Ruse, onako kako godine života u gradu sa sedam miliona stanovnika nijesu. Problem velikih gradova – svi žure za svojim ambicijama, teško je naći vrijeme i pružiti priliku ljudima da vas upoznaju, da ih upoznate – rekla je ona.
Izdvaja dva omiljena stereotipa o Rusiji i njenom narodu – da je tamo hladno, dodajući da se više smrzne za Božić u Bijelom Polju, i da su svi Rusi bogati – ima bogatih, ali većina ljudi ,,živi gore nego mi u Crnoj Gori” .
-Rusi žive zdravo i dugo. Bavljenje sportom je obavezno, a lagana hrana se podrazumijeva. Zvali nas jednom na ručak, a mi, djeca sa Balkana, očekivali ,,ručak’’ – onaj naš, salata, supa, glavno jelo – obavezno neko meso i kolač na kraju. Njihov ručak je podrazumijevao palačinke sa kavijarom i džemom. Ostali smo gladni, naravno – istakla je ona.
Komentarišući kako stranci gledaju na Crnu Goru, Đurđina kaže da je prije par godina, drugarica iz grupe, ljetovala u Crnoj Gori kad se vratila rekla je: ,,Vaši momci su najzgodniji, hrana je najukusnija, priroda je najljepša”.
– Drugovi se bolje razumiju u rakiju od mene, a počeću i čvarke i domaći sir uskoro da uvozim. Fascinantno im je koliko je kod nas sve jeftino i teško im je da shvate zašto sam se ja to odlučila da odem iz Crne Gore – kad vi tamo sve imate, i planine i more – priča ona.
Đurđini je studiranje u inostranstvu donijelo brojne koristi. Ima, kaže ona, osjećaj da, da je ostala u Crnoj Gori, kad god bi imala neki problem, okrenula bi par brojava, i tata, majka, tetka, stric…neko bi riješio taj problem za nju.
– A ovdje sam naučila da svoje probleme rješavam sama, postala sam odgovorna za svoje greške i naučila sam da se izborim za ono što želim. Pored te neke samostalnosti, glavna prednost studiranja u inostranstvu su ljudi. To što danas imam prijatelje sa raznih kontinenata, što živim sa djevojkom iz Indije, dočekujem u Crnoj Gori goste iz Mongolije, a na ljeto putujem kod drugarice u Kazahstan, smatram nevjerovatnim poklonom – navodi ona.
Životni standard
Život u gradu gdje boravi nije, kaže Đurđina, naročito skup. Navodi primjer da je cijena vožnje u metrou 80 centi, ručak u menzi dva eura, dom mjesečno plaćaju 50 eura, a karta za bioskop može da se nađe za 2-3 eura, te piće u klubu je oko pet eura.
– Ima jeftinih, a i skupih mjesta, grad za svačiji džep. Što se tiče studentskih troškova, mislim da ne trošimo više nego naše kolege u Crnoj Gori – navodi ona.
Na kraju razgovora, Đurđina kaže da bi voljela da radi kao slobodni arhitekta u svojoj državi. Smatra da je arhitektonski lijepih objekata kod nas jako malo, a da ima mjesta za projektovanje i izgradnju objekata koji će privlačiti turiste. Za sada, kaže ona, situaciju izvlače stari gradovi poput Kotora i Herceg Novog.
– Vjerujem da nijesam jedina koju zaboli pogled na brda iznad Budve, na primjer. Ni manje zemlje, ni više ljepote, smatram da našu prirodu treba čuvati, graditi u skladu sa njom- poručuje naša sagovornica.
Planira da steknem neko radno iskustvo u Rusiji, a onda da se vrati u Crnu Goru. Smatra da će kod nas naći posao svako ko poželi da radi, tako da ,,priče o nedostatku posla i malim platama ne plaše, plaši je jedino činjenica da se odvikla od načina života kakav se vodi u Crnoj Gori i trenutna situacija u državi”.
– Za sada ne razmišljam o master studijama, smatram da je bolje prvo malo raditi, a onda – vrijeme će pokazati, možda odlučim i da nastavim sa školovanjem – zaključuje naša sagovornica.
N.Đ.
Najnoviji komentari