MAGAZIN SLAJDER

ANĐELA NOVAKOVIĆ U OGLEDALU: Kada u vezu uložimo ,,sve”, postoji bojazan da nama ne ostaje ,,ništa”

 

Današnja gošća Montenegro magazina u rubrici ,,U ogledalu” je psihološkinja Anđela Novaković. Ona je po struci Spec. psihološkinja i porodična psihoterapeutkinja, radi u Gimnaziji ,,Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu, i privatno se bavi psihoterapijskim i savjetodavnim radom duži niz godina. Naša sagovornica je takođe i sudska vještakinja sa višegodišnjim iskustvom, kao i koordinatorka u agenciji za čuvanje djece FamLand.

U razgovoru za Montenegro magazin,  ističe da je u njenoj profesiji stalno preispitivanje nephodna stvar, te da za sve što nam se dešava u životu postoji neki razlog, a na nama je da ga dokučimo, i da radimo na sebi.

Prisjeća se pažnje i ljubavi koje su ispunile njeno djetinjstvo, iz kojeg nosi brojne lijepe uspomene, kao što su ritualni odlasci na kolače sa ujakom subotom ujutru.

Kako kaže, zahvaljujući sitnim obavezama koje je imala kao dijete, a koje je kroz igru ispunjavala, danas živi u uvjerenju da se rad i trud u životu moraju isplatiti, koliko god nam se, u nekom trenutku, činilo drugačije.

Za pravu ljubav, kako navodi naša sagovornica, veoma je bitno da oba partnera jednako ulažu u međusobni odnos. Smatra da ne treba pretjerati sa ulaganjima, jer kada uložimo ,,sve” onda postoji bojazan da nama ne ostaje ,,ništa”.

Umjetnik kojeg cijeni je Milan Mladenović. On je, kaže Anđela, bio čovjek koji je na fascinantan način, sa malo priče, bez potrebe za dokazivanjem i isticanjem, uspio da kaže gotovo sve o čemu ćuti i od čega strepi jedna čitava generacija.

Voljela bi, kako ističe, da može da čuje kako bi zvučao danas.

Na šta Vas asocira djetinjstvo?

– Ritualni odlasci na kolače sa ujakom, u jednu gradsku poslastičarnicu, subotom ujutru. Mnogo čuvanja, paženja i maženja, ,,dizanja u nebo” jer sam bila jedina djevojčica u porodici sa majčine strane. Igranja preduzetnice sa bratom, učiteljice sa kumom, ,,privatnih” koncerata sa kućnog balkona. Odlazaka u muzičku školu i sviranja klavira.

Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?

– Kako sam odrasla u porodici u kojoj se cijeni samostalni rad i zalaganje, kao mala sam imala zadatak da pomažem tati, koji je tada imao trgovinske objekte. Uredno sam bila plaćena po obavljenom poslu 🙂 Zahvaljujući tim sitnim obavezama koje sam imala kao dijete, a koje sam kroz igru ispunjavala, danas živim u uvjerenju da se rad i trud u životu moraju isplatiti, koliko god nam se, u nekom trenutku, činilo drugačije.

Na čemu insistirate u poslu?

– U mojoj profesiji stalno preispitivanje neophodna je stvar. Konstantna analiza izbora koje pravimo i postupaka koje činimo, ne u cilju kritike, već podsticanja odgovornosti. Za sve što nam se dešava u životu postoji neki razlog, a na nama je da ga dokučimo i da sve vrijeme radimo na sebi. Nikada nijesmo dovoljno vidjeli, čuli, pročitali i doživjeli. U poslu cijenim ljude koji dozvoljavaju sebi da svakodnevno rastu, kroz najrazličitija iskustva i koji se ne boje da ponekad urade drugačije od onoga na šta su navikli.

Koju knjigu/film biste preporučili?

– Potaknuta predstavom koja je u meni izazvala mnoštvo najrazličitijih stvari, pročitala sam Olbijevu dramu ,,Ko se boji Virdžinije Vulf”. Da li su naše predstave o sopstvenim životima realne, ili svako od nas pravi neki svijet u kojem se osjeća uljuljkanim i sigurnim? Šta se dešava kad sva ta naša realnost nestane? Da li se svi bojimo tog momenta? Da li možemo gledajući ,,Bjekstvo iz Šošenka” pobijediti Virdžiniju u sebi?

Koje jelo najviše volite?

– Kada moja majka bude čitala odgovor na ovo pitanje, sigurna sam da će mi uputiti jedan značajan pogled 🙂 Izbirljiva sam po pitanju hrane i generalno ljudi koji me poznaju i koji treba da me ugoste budu u velikom problemu. Veliki broj stvari ne volim, a da ih nisam ni probala. Ne ponosim se time 🙂 Volim musaku koju majka spremi 🙂

Sa bratom Nikolom

Šta je potrebno za pravu ljubav?

– Mišljenja sam da je za jedan kvalitetan partnerski odnos jako bitno da oba partnera jednako ulažu u isti, jer mi se čini da ljudi, a nakon nekog vremena iz najrazličitijih razloga (djeca, posao, dnevne obaveze i sl.), prestanu da se trude i da partner počne da im se podrazumijeva. Ne treba pretjerati sa ulaganjima. Često čujem da ljudi kažu da su dali, ili pokušali ,,sve”. Kada uložimo “sve” onda postoji bojazan da nama ne ostaje ,,ništa”. Partner nam nikad neće vratiti onoliko koliko mi mislimo da treba, jer je naše ,,sve” uvijek veće od njegovog. Stoga je jako bitno da se posvećujemo jednako i sebi i partneru, sve vrijeme trajanja odnosa, nezavisno od životnih okolnosti koje nam se dešavaju.

Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?

– Milana Mladenovića. To je bio čovjek koji je na fascinantan način, sa malo priče, bez potrebe za dokazivanjem i isticanjem, uspio da kaže gotovo sve o čemu ćuti i od čega strepi jedna čitava generacija. Voljela bih da mogu da čujem kako bi zvučao danas.

Putovanje koje pamtite?

– Pored Rima, koji me u par navrata jednako oduševio, istakla bih Navagio plažu na Zakintosu, plažu sa nasukanim brodom, do koje se može doći samo morem. Dolazak do nje je savršen, a sam doživljaj na plaži (u ranim jutarnjim časovima) je neopisiv.

Pjesma Vašeg života je?

– Nemam pjesmu života, tj. izbor muzike zavisi od raspoloženja i situacije. Ali evo, a na konto velikog umjetnika 🙂
EKV – Zemlja.

D.Markuš
Foto: Privatna arhiva

 

Komentariši