MAGAZIN SLAJDER
MIRJANA BOBIĆ – MOJSILOVIĆ U OGLEDALU: Panično se plašim dosade
Današnja gošća rubrike ,,U ogledalu” je Mirjana Bobić-Mojsilović, novinarka, voditeljka, književnica i slikarka. Rođena je u Beogradu gdje je završila Prvu beogradsku gimnaziju i diplomirala na Fakultetu političkih nauka, smjer novinarstvo.
Od 1979. godine sarađivala je sa mnogim časopisima, a osim tekstova, zapažene su bile i njene kolumne. Takođe, Mirjana i slika, i imala je nekoliko izložbi. Ipak, ljubitelji književnosti već više od decenije prate tragove koje ona ostavlja u toj sferi. Još 1997. godine objavila je svoj prvi roman ,,Baba, nemoj ništa da me pitaš”. Nakon te knjige, izdala je još 15, da bi ovog mjeseca izašla iz štampe i njena zbirka poezije ,,Obećao si mi”. U svojim knjigama se posvećuje ljubavi, identitetu u vezama, ostvarenim i neostvarenim životima, društvenim i političkim problemima…
Bila je u braku sa ljekarom Ljubomirom Mojsilovićem, a 1988. godine je rodila djevojčicu Milu, koja je završila arhitekturu. Godinu nakon rođenja ćerke, Ljubomir je preminuo.
Mirjana kaže da voli život, voli ljude, druženje, a ne podnosi dosadu. Njen aktivni duh održava se u kolumnama, knjigama i komentarima na društvenim mrežama koji uvijek izazovu reakciju i, uglavnom, odobravanje.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Djetinjstvo me asocira na miris maminih najlonki, kad joj se bacimo u krilo, na crnu kutijicu njenog crvenog karmina koju nam je davala da se igramo, i mi smo šibicom vadile ostatke karmina i šminkale se. Asocira me na Politikin zabavnik petkom, na velike ljetnje kiše kod Botaničke bašte, koje su ulicu 29. novembar pretvarale u naše more. Djetinjstvo – to su cipele zgaženih peta koje smo nosile kao papuče, to su prženice, i burek sa višnjama kod Bajlonijeve pijace, radost, radost i radost. Srećna normalna porodica.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Prvi zarađeni honorar… ne znam tačno, kao klinka, kao mlada novinarka, sve pare sam trošila na taksi, na izlaske, sjedeli smo u Klubu književnika, u press centru, naručivali smo Jelen graševinu, jer se pronio glas da je to najbolje vino u SFRJ i da ga pije Tito… a novinarske plate nikada nisu bile velike.
Na čemu insistirate u poslu?
– Više ne insistiram ni na čemu, što se drugih ljudi tiče. Ne podnosim kašnjenja, ne podnosim tuđu razmaženost u poslu, jer je ja nemam. A što se mene tiče, i dalje se panično plašim dosade. Loše podnosim duge periode kada ne radim ništa, tako da neprestano sebi izmišljam neki posao. Insisitiram na unutrašnjoj radosti, jer ako toga nema, onda nema ni stvaranja, onda je to samo umnožavanje muke.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Evo, ponovo sam odgledala nedavno film Le Havre Aki Kaurismakija, i to je remek djelo, jednostavno, duboko, divno. Dobrim stvarima uvijek možemo da se vratimo, a ono što ih čini vječnim jeste to što u nama uvijek možemo da pronađemo novi, bolji dio sebe.
Koje jelo najviše volite?
– Sa jelom je isto kao i sa muzikom. Ne može ništa uvijek. Sve zavisi od raspoloženja, doba dana, svjetlosti, godišnjeg doba. Poslije svega što sam probala, vraćam se jednostavnosti. Sir, maslinovo ulje, pršuta i čaša vina, A od jela, ipak, najviše volim moj čorbast pasulj sa koljenicom. Carsko jelo.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Ne znam odgovor na to pitanje. Znam samo šta nije ni prava ljubav ni ljubav uopšte – kontrolisanje patrnera, izlivi bijesa, namrštenost, neispoljena zavist, ljubomora.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Oživjela bih sve moje drage ljude koji više nisu među nama, a koji su, svaki na svoj način, bili neki mali umjetnici.
Putovanje koje pamtite?
– Bilo je divnih putovanja, i još uvijek ih ima, ali možda mi je najupečatljiviji utisak ostavilo moje prvo putovanje u Indiju, prije deset godina. Agra, Tadž Mahal, Džaipur sa svim ljepotama mogulske arhitekture i umjetnosti, sa kontrastima, i na kraju GOA, porugalska kolonija južno od Bombaja na Arbijskom moru, mjesto hipika i ludila, nepreglednih plaža i lakoće života. Prije nekoliko godina, tamo sam se vratila, i bila sam ponovo oduševljena.
Pjesma Vašeg života je?
– Pjesma mog života je ,,Obećao si mi”, po kojoj nosi naslov i moja zbirka poezije koju mi je Laguna upravo objavila. Zanimljivo je da je to prva zbirka poezije koju je objavila Laguna, a takođe je kuriozitet i to što je ilustrovana mojim crno bijelim crtežima.
M.S.
