ART SLAJDER
SANJA VUJISIĆ PRED PREMIJERU PREDSTAVE ,,IVANOV”: Iz ovog procesa nosim veliku školu za čitav život
Sanja Vujisić u predstavi ,,Ivanov” (foto: Duško Miljanić)
Predstavom ,,Ivanov”, po tekstu Antona Pavloviča Čehova, u režiji Andrija Žoldaka, 18. oktobra biće otvorena nova sezona u Crnogorskom narodnom pozorištu.
Žoldak potpisuje i kostimografiju i dizajn svjetla. Autorski tim predstave čine scenograf i video dizajner Daniel Žoldak, dramaturškinja Ioana Malau i kompozitor Sergej Patramanski. Tekst je prevela Zlata Kocić a lektorka je Jelena Šušanj. Umjetnička koordinatorka je Katja Tobilevič, asistent kostimografa Jan Žoldak, asistent reditelja Nikola Kimovski a izvršna producentkinja Janja Ražnatović. U predstavi igraju Dejan Lilić, Sanja Vujisić, Žana Gardašević Bulatović, Žaklina Oštir, Branka Stanić, Stevan Radusinović, Dragan Račić, Gojko Burzanović, Aleksandar Radulović, Davor Dragojević, Jovan Krivokapić, Lazar Dragojević i Zoran Dragićević.
Sanja Vujisić tumači lik Ane Petrovne. Kaže u ovom razgovoru da se prvobitno nije mogla ni zamisliti u tom liku, jer se uveliko pripremala za ulogu Saše koja joj je bliskija godinama, prirodom i karakterom. Žoldakov pristup svakom glumcu bio je drugačiji, a proces Vujisić opisuje kao služenje vojnog roka.
Povjerena Vam je glavna uloga Ane Petrovne u komadu ,,Ivanov”. Koliko Vam znači to što ste baš Vi odabrani za ovu ulogu i što Vam je predstavljalo najveći izazov u portretisanju ovog lika?
– Da, povjerena mi je uloga Ane Petrovne, uloga u kojoj se prvobitno nisam mogla ni zamisliti. U mojoj verziji Ivanova, koja je u mojoj glavi, ja bih tumačila lik Saše, ali ne i u verziji koju režira Andrij Žoldak. Probe sa Žoldakom su počele kao probni rad iliti uži krug kastinga gdje nas je ,,prošetao” kroz par uloga kako bi nas upoznao kao glumce i kako bi vidio ko najbolje odgovara za koji lik. Ja sam se tad uveliko pripremala za ulogu Saše koju sam do određenog trenutka najviše i radila. Zatim se desila jedna proba na kojoj sam, više iz vježbe, igrala scenu između Ane Petrovne i doktora i od tog dana rediteljeva odluka je bila da ja tumačim taj lik.
S obzirom da smatram da mi je lik Saše bliskiji kako godinama, tako i prirodom i karakterom shvatila sam da igrati Anu znači znatno veći izazov za mene kao glumicu. Reditelj svakoj glumici pristupa drugačije i gradi mizanscen i odnose koji proizilaze kako iz likova koje tumačimo, tako i od nas samih. Svako od nas je ,,posebnost” za sebe i isto tako smatram da ko god tumačio Anu od mojih koleginica, ona ni u kom slučaju ne bi bila ,,pogrešna”, samo bi bila drugačija, kao što je u mojoj verziji kroz moje biće ona dobila neku potpuno drugačiju notu. Svako iz svog habitusa, iz svog bića. Što svakoga od nas čini jedinstvenim.
Ana ima potpuno jasnu liniju radnje, još smo u procesu i i dalje tragam za nekim rješenjima, sad više nije problem u razumijevanju lika, postupaka motiva i ciljeva već traženja mjere u kojoj leži istina.
Vujisić u ulozi Ane Petrovne u predstavi ,,Ivanov” (Foto: Duško Miljanić)
Andrij Žoldak jedan je od najvećih evropskih, pa i svjetskih pozorišnih režisera. Ima svoj metod za univerzalnog glumca, izuzetno specifičan i vizionarski. Što je Vama ovakav način rada donio i što je najveća lekcija o sebi što ste naučili iz saradnje sa Žoldakom?
– Saradnja sa Žoldakom je lična mala-velika škola. Drago mi je što je postojao kasting i što se stvorila ta davno očekivana prilika, ne samo da radite, nego, eto, samo neko da vas vidi. Iz ovog procesa nosim sa sobom jednu veliku školu za čitav život. Sad, par nedelja pred premijeru osjećaja sam da imam jedan čitav scenski proces koji sam prošla pod Žoldakovim vođstvom. On ima potpuno drugačiji pristup tekstu, glumcu, svemu. Od onoga kako su nas učili i što sam do sad imala prilike da vidim, od prvog dana smo bili na sceni, borili se sa tekstom, a lično sam prošla čitav mali život u procesu postavljanja Aninih scena i građenja lika (od sjaja do očaja!) Proces kao da sam na služenju vojnog roka, do momenata apsolutne prisutnosti i koncentracije, do rada pod ogromnim pritiskom od strane reditelja i upotrebe čudnovatih metoda da kod mene privatno a onda i na sceni, proizvede potrebno, do, naravno, čuvene izjave ,,go home”. Suma svega kroz šta sam prošla sa njim i kolegama u ovom procesu je ta da niko nikada na ovaj način nije bio posvećen meni i mom ,,cvijetu glume” kao što je to bio ovaj reditelj (naravno, ako izuzmemo Anđeliju Rondović, mog prijatelja, klasića i koleginicu i glavnog kritičara)
Između niza savjeta, preporuka, anegdota ispričanih na probama trenutno mi odzvanja u glavi rečenica ,,da li zaista želite da radite u jednom pozorištu 10, 15, 20 godina, da li zaista želite da dozvolite da loši reditelji ubijaju vaš talenat i da mu nikad ne dozvole da se razvije…?”
Foto: Privatna arhiva
Na The Central Academy of Drama u Pekingu izučavali ste na mastersu glumu i jezik. Kakvo iskustvo nosite iz studiranja i rada u toj zemlji, specifičnoj po kulturi i odnosu prema radu?
– Peking je u trenutku kad mi se desio bio moj bijeg od situacije u Crnoj Gori u kojoj sam zapala poslije diplomiranja na fakultetu na Cetinju. Ispostavilo se da je njihova disciplina bila savršena priprema za proces u kojem sam sad, a ne samo to, već iz Kine nosim ogromna bogatstva sa putovanja i bogatija sam za jedan suludi rijetko interesantan jezik, kineski. Međutim, iskustvo Kine od nepune dvije godine poredim sa osjećajem kao da sam bila na Marsu. Kulturološki šok u svakom smislu, zatim moje prilagođavanje, odbijanje pa onda i prihvatanje, hrane, jezika, ljudi, drugačijeg mirisa, drugog vazduha, neke potuno drugačije glume i sceničnosti od one na koju sam ja navikla. Kinezi tj. Azijati su me osvijestili svojim načinom rada i posvećenošću i suludom disciplinom koja je nama Crnogorcima vrlo daleka ili smo, pak, mi previše razmažen i sujetan narod. Kada ste okruženi ljudima koji ništa ne prepuštaju slučaju i koji ne ,,otaljavaju i fušere” stvari onda jurite da ih stignete da ne budete crna ovca koja zaostaje. Tako da, dragi Crnogorci, možemo i mi to, samo treba neko da nas maloooo pogura da svakog dana budemo za pedalj bolji od sebe.
Foto: Privatna arhiva
Kaže se da su djeca najizazovnija publika upravo zbog pogleda na stvari i iskrenosti. Vi ste radili sa djecom/tinejdžerima/srednjoškolcima u Crnoj Gori, Kini i Njemačkoj. U Pekingu to nije bio slučaj, ali jeste u Crnoj Gori i Berlinu – radili ste u Berlinu sa zatvorenicima, socijalno ugroženim grupama, djecom sa teškoćama u razvoju, a u Crnoj Gori ste snimili elektronske knjige za djecu sa teškoćama u razvoju. Zašto Vam je važna baš ta grupa ljudi?
– Djeca su najdivnija publika ikad. Oni su najveći kritičari jer vas neće poslije izvedbe tapšati po ramenu i lažno vam se diviti već će u trenutku kad ne držite njihovu pažnju oni sasvim suptilno preći na ispijanje sokića, igru sa drugarima ili će oni sami pokušati zabaviti masu, jer vama to nije pošlo za rukom i samim tim napraviti haos sa kojim vi kao glumac morate da se nosite a koji ste potpuno zaslužili. Klinci su savršen parameter istine vaše igre.
Foto: Privatna arhiva
Koji su to još projekti na kojima radite i koji Vas očekuju?
– Trenutno radim samo i isključivo na projektu ,,Ivanov”, na kojem smo već dva mjeseca i fizički bi bilo nemoguće uporedo raditi bilo šta drugo. Koliko se radujem premijeri, toliko se radujem i odmoru poslije premijere. Da slegnem utiske, sažvaćem protekle mjesece rada, sama sa sobom da presaberem se i onda opet da nastavim da mislim i radim na svom liku za neka buduća igranja. Nemam planova, ali imam želja, a neke od njih su da nekad u budućnosti sarađujem sa nekim kao što je Andraš Urban ili Boris Liješević, takođe se radujem potencijalnom procesu u Tokiju koji će se desiti početkom iduće godine i to je to, što se tiče mojih želja i (o)isčekivanja.
Bojana Radonjić
Najnoviji komentari