Primarijus Milenko Lainović, prvi doktor stomatologije i oralni hirurg u Crnoj Gori, gost je današnje rubrike Montenegro magazina „Portret“. Početak rada stomatološke službe u našoj zemlji vezan je isključivo za njegovo ime. Rođen 1928. godine u Podgorici, Lainović komentariše da su ga „stigle godine, pa je malo sporiji“ i s ponosom govori o svom izuzetnom obrazovanju i uspjesima, kao i o svojoj porodici.
Dok razgovaramo, ispred njega na stolu su brojne fotografije, priznanja, diplome, zahvalnice, zbornici, knjige i medicinski časopisi sa njegovom biografijom…Pokušava da sažme svoje bogato životno iskustvo, ali, kako kaže, „ne umije da skrati“.
Želja za bijelim mantilom i zubarskim poslom javila se rano, posjećujući ordinaciju svog brata od strica, oca čuvenog slikara Cvetka Lainovića. Bijeli mantil obukao je još kao 14-godišnjak izučavajući zanat kod Rista Kusleva, a sticajem okolnosti, sa 15 godina bio je jedini zubar u Podgorici. Tokom bombardovanja 1944. godine usluge je naplaćivao u hrani. Rođen je u porodici sa sedmoro djece. Otac Mitro rano je umro, a u ratu su mu stradale majka Milica i sestra, 5. maja 1944. godine.
-Još uvijek mi je bolno kad se prisjetim dok sam ih tražio pod ruševinama, nakon bombardovanja Podgorice. To je opisano u knjigama, „Pakao pod Goricom“. Ne mogu o tome da pričam. Jedino čega se rado sjećam iz tog perioda što sam pronašao trogodišnje dijete koje je provelo dane ispod ruševina. Nakon nekoliko decenija smo se taj čovjek i ja sreli. Bilo je emotivno – priča Lainović i dodaje da je nakon toga on brinuo o dvjema mlađim sestrama, a kasnije je brigu o njima preuzela je strina.
Svoju suprugu Radmilu, koja je preminula prošle godine, upoznao je kada je trebalo da se ukrca na avion za Beograd, pa su ga zvali da se hitno vrati. Operisao je, i tada je krenula njihova ljubav. Lainović ima tri kćerke, i petoro unučadi, na čije uspješne karijere je izuzetno ponosan.
Šta posebno pamtite iz rane mladosti kada ste počeli da se bavite stomatologijom?
-Otac mi je tada bio živ i rekao da, ako sam toliko zainteresovan, mogu da učim zubarski zanat. Odmah sam prihvatio. I zaposlio se kod Rista Kusleva, 1940. godine, do njegove smrti, u septembru 1943. godine. Tada sam, sa 15 godina, kao jedini zubar u Podgorici preuzeo njegovu ambulantu uz istovremeno pohađanje gimnazije. Za vrijeme rata, radili su Branko Lainović, Krkanović i Digesić. Oni su zbog ratnih prilika napustili Podgoricu, tako da je spalo zubarstvo na mene. Krajem 1944. godine priključio sam se partizanima. I kada je Podgorica oslobođena, bio sam tu pri komandi mjesta. Ja sam se prije toga javio kao dobrovoljac za dopunsku brigadu za oslobođenje Sarajeva. I, na moju sreću, odrede mene za stražu, jer dolaze neki visoki funkcioneri. Te noći, dok sam ja na straži, približava mi se neka silueta. Ne znam o kome se radi ali vidim da je neki visoki funkcioner. Ja ga zaustavim, a on me pita – koji si ti momče. Ja mu kažem, a on me pita šta mi je Branko Lainović, žaleći što nije tu da otvori ambulantu. Kad sam mu rekao da sam i ja zubar, rekao mi je da se sjutradan javim da otvorim tu ambulantu. Objašnjavam mu da sam se ja javio kao dobrovoljac za oslobođenje Sarajeva. „Oslobodiće se Sarajevo i bez tebe, a ti idi i otvaraj ambulantu“ – rekao mi je. Kasnije sam doznao da je to bio Dabo Asanović, sekretar SUBNOR-a.
Nakon otvaranja prve zubne ambulante poslije rata otišli ste u Sarajevo?
-Godine 1946. godine izašao je konkurs za zubarsku školu u Sarajevu. Nakon dvogodišnjeg školovanja vratio sam se u Podgoricu i otvorio ambulantu pri Zavodu za socijalno osiguranje, u Hercegovačkoj ulici. Tu sam radio do 1948. godine, kada sam se javio na konkurs za studije u Zagrebu. Interesantno je da je tada Ministarstvo kulture raspisalo konkurs, na kojem ste mogli da se prijavite za tri različita fakulteta, i za tri grada: Zagreb, Beograd i Ljubljanu. Nijesam želio da rizikujem da me pošalju na neki drugi fakultet ili drugi grad, pa sam u obje rubrike odgovorio, pod A, B i C, stomatologija i Zagreb… Riješio sam da idem na sve ili ništa. Ljekarska komisija, nakon otvaranja molbi, bila je u čudu, jer nisu znali šta će da rade „sa ovim što je u sve tri rubrike napisao i šta će studirati i đe će studirati“. Obratili su se ministru koji je, pošto je dobio informaciju da sam iz Podgorice, rekao: „Au, to je cikotić. Dajte mu šta traži, biće nešto od njega“.
Diplomu ste stekli u Zagrebu?
-Septembra 1948. godine upisao sam se sa prvom generacijom na Stomatološkom odsjeku na Medicinskom fakultetu. Studij je trajao šest godina, a ja sam diplomirao za pet i po godina, prvi od 96 upisanih studenata. Prodekan Medicinskog fakulteta, prof dr Skrivaneli, proglasio me je za prvog doktora zubne medicine u istoriji zagrebačkog sveučilišta. Nakon završetka studija u Zagrebu,vratio sam se u Crnu Goru i otvorio ambulantu u Podgorici. Kao načelnik Stomatološke službe obilazio sam, kontrolisao i držao predavanja u svim zubnima ambulantama u Crnoj Gori. To je uglavnom bio neškolovani, ili malo školovani kadar. Osnivač sam prvog „Udruženja zdravstvenih radnika Crne Gore“, u maju 1955. godine. A prvu Srednju školu za zubare, zubne tehničare, medicinske laborante i sanitarne tehničare osnovao sam 1961. godine. Kada je došlo vrijeme da polažem stručno-državni ispit nije imao ko da me ispituje. I tada je Ministarstvo zdravlja uputilo molbu Stomatološkom fakultetu u Zagrebu, da pošalje nekog od profesora, koji će me ispitivati pred njihovom komisijom. Položio sam stručni ispit kod doktora Ericha Jelineka. Posle toga, svi stomatolozi i zubni tehničari polagali su ispit kod mene.
Koliko su ljudi u Crnoj Gori tada posjećivali zubara?
-Stavio sam natpis: Dr Milenko Lainović, stomatolog. Počeli su da dolaze pacijenti zbog bolesti stomaka. Jer taj izraz je malo bio poznat kod nas. I ja kad sam vidio da oni ne znaju šta je stomatolog, morao sam da skinem tu tablu i da stavim novu sa natpisom – zubni ljekar, za bolesti usta, zuba i vilica. Ljudi su tada išli dosta kod zubara. Iz čitave Crne Gore su dolazili. Ja sam otvorio i privatnu ordinaciju. Bio sam ljekar i predsjednika Blaža Jovanovića i njegove porodice.
Doktora Lainovića pamćenje služi odlično. Svakom događaju u svom životu, kako na profesionalnom tako i na privatnom planu, zna dan, mjesec i godinu. Sjeća se da je organizovao prvi naučni skup u Crnoj Gori pod nazivom, „I stomatološka nedjelja“, održan u junu 1970. godine. Specijalistički ispit iz oralne hirurgije položio je u Beogradu 1969. godine, nakon obavljenog specijalističkog staža na Klinici za maksilofacijalnu hururgiju u Zagrebu kod čuvenog profesora Iva Čupara, Instituta stomatologije u Rimu, i na Klinici za maksilofacijalnu hirurgiju u Beogradu. Zbog svog stečenog znanja, osim raznih oralno-hiruških intervencija, bavio se i hirurškim liječenjem fraktura skeleta lica.
Među brojnim priznanjima, doktor Lainović je dobitnik nagrade oslobođenja Podgorice – 19. decembar, te nagrade Ljekarske komore Crne Gore. Penzionerske dane provodi uz knjige iz svoje biblioteke, ostavljajući zapise iz svoje struke, ali i o staroj Podgorici. Često ga sugrađani mogu sresti u dugim šetnjama, obilascima i fotografisanju starih zdanja Podgorice. Dr Lainović prati sportske događaje, naročito fudbalske utakmice.
Uživa u vremenu provedenom sa tri kćerke i unučadi: Tamarom i Nikolom, koji su arhitekte, Jovanom i Feđom, magistrima ekonomije, i najmađom Ninom, studentkinjom.
Trenutno piše knjigu „Razvoj stomatologije u Crnoj Gori“. Kako kaže, nada se da će poživjeti da je završi.
M.Sekulić
Foto: B. Šekularac/Privatna arhiva