MAGAZIN SLAJDER
BRANKICA DAMJANOVIĆ U OGLEDALU: Ljubav je tvrđava u kojoj si, za sve što nije ljubav, neosvojiv
Književnica Brankica Damjanović rođena je u Prištini, gdje je radila kao novinarka na RTS-u. Sa porodicom, suprugom i dvoje djece 1999. godine seli se u Pirot u Srbiji, gdje se nastavlja baviti novinarstvom. Zbog lokalnog, neispravnog govora koji se koristi u ovom gradu, piše svoju prvu knjigu “(M)učenje jezika”. Nedugo zatim nastaje i knjiga “Natura sana”, koja govori o njegovanju zdravlja, fizičkog i mentalnog. Životna epizoda u Pirotu završava preseljenjem, jer porodica odlazi u Beograd kako bi sin dobio adekvatno obrazovanje. Na sinov 18-ti rođendan posvjećuje mu knjigu “Moj sin Jovan”. I kćerka Melanija dobila je poklon u vidu knjige za punoljetsvo pod nazivom “Kći”. U svojim knjigama se, između ostalog, bavi univerzalnim ali i sopstvenim istinama.
Radila je 20 godina na televiziji Srbije kao spikerka, voditeljka, novinarka i urednica vijesti. Dobitnica je Nagrade za doprinos informisanju koja joj je dodijeljena u Pirotu. Do sada je objavila osam knjiga od kojih je knjiga “Dobro je”, sa dosadašnjih 10 izdanja, najčitanija.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Na slatko od dunja, na miris prve đačke torbe, na punu kuću djece, na tatine sastanke kućnog savjeta… 🙂
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Naravno. Bilo mi je 19 godina, prvi posao u dopisništvu “Večernjih novosti” u Prištini, prvi honorar. Uložila sam ga na put do Beograda, odlazak na Sajam knjiga i kupovinu knjiga za sve pare.
Na čemu insistirate u poslu?
– Na profesionalizmu. Iako sam blage naravi, u poslu umijem da budem nemilosrdna, najprije prema sebi. Poštovanje rokova, poštovanje saradnika, slušalaca, gledalaca (dok sam radila na televiziji), a sada čitalaca. Da bismo bili ozbiljni u nekom poslu, treba doći do tačke da nam se vjeruje. A ne može nam se vjerovati ako smo neodgovorni. U poslu, kao i u životu uopšte, veoma je važno preuzeti odgovornost i svojim životom stajati iza sopstvenih misli, riječi i djela.
Koju knjigu/film biste preporučili?
-Knjigu “Čitač”, a film “Dobri Vil Hanting”. Sjajno su prikazane duboke borbe koje svako od nas vodi unutar sebe i kako nijesmo uvijek spremni za najvažniji susret u životu, susret sa samim sobom. Rečenica: “Ti nisi ni za šta kriv”, koju psihijatar uporno ponavlja genijalnom mladiću koji ima emocionalnih problema, snažno je uticala i na moj odnos prema sebi. Kad se oslobodimo osjećaja krivice, koji katkad imamo, a ne znamo ni zašto je tu, šta smo to loše uradili ili nismo uradili, svejedno, tad se zaista oslobađamo teških okova koji nas sputavaju da se krećemo naprijed.
Koje jelo najviše volite?
– Ja zaista volim da jedem sve. Uživam u hrani, u ukusima, bojama, teksturi. Meni prija osjećaj kad utolim glad, a pritom sam zahvalna što sva ta hrana postoji, što je neko proizveo, što nam je Bog dao da možemo i na taj način osjetiti ljepotu postojanja.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Ništa. Ljubav se dogodi, plane naizgled ni iz čega, bez stvorenih preduslova, strategije i akcije koja bi joj prethodila i utabala joj put. Nije potrebno pripremiti joj teren, promijeniti namještaj, dočekati je na stanici. Ljubav, kad to jeste, sve uradi i uredi sama. Osjećaš da se mijenjaš, da postaješ bolji čovek, razumiješ i ono što do tada nisi, vidiš jasnije, grliš prisnije. Vjeruješ u ono nešto što si potiskivao iz straha da ćeš biti povrijeđen. Nema ti ona nikakvih zahtjeva. Rodi se. I rodi te. A ti (pre)živiš i rasteš, bezbjedan u njenom naručju. Ljubav nije tvrđava koja se osvaja. Ljubav je tvrđava u kojoj si, za sve što nije ljubav, neosvojiv.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Ne mislim da bih to uradila, čak i da imam tu moć. Nekako vjerujem u savršen poredak stvari i vjerujem da neko mnogo jači i veći od nas uređuje kad će ko i koliko biti na određenom mjestu. Svi ti prekrasni umjetnici koji su nam prethodili utabali su nam stazu, pripremili teren svakom od nas da, ovakvi kakvi smo, mi damo nešto čovječanstvu, kao što su i oni dali, ma šta to bilo. Meni je umjetnik svako onaj ko cijelim svojim bićem, predano, radi nešto što ga čini srećnim. Nije to uvijek naša profesija, ali vjerujem da svako od nas ima nešto što radi sa mnogo ljubavi. I to se osjeti u njegovom djelu, makar to bili i sitni kolači.
Putovanje koje pamtite?
– Pamtim sve i ne pamtim posebno niti jedno. Putovanje je i radost iščekivanja, pakovanje, uzbuđenje tokom ljeta, pa sva ta mjesta, svi ti novi ljudi, drugačiji mirisi, ukusi, vazduh, prirodne ljepote i kulturna baština. Svemu se radujem, u svemu uživam, pa se vratim svom domu koji me umiri. Srećan je svako ko putuje, a najsrećniji onaj koji ima čemu i kome da se vrati. A posebno je srećan ako umije da se vrati sebi. Da ipak ne zvuči sve kao mudrolija (smijeh), putovanje u Pariz je ipak nezaboravno iskustvo.
Pjesma Vašeg života je?
– Moj život je moja pjesma. Znam da postoji i pjesma sa ovim nazivom, ali nije mi to omiljena pjesma. (smijeh). Zaista mislim da je srećan onaj čovjek koji nema omiljenu samo jednu pjesmu, već se tokom života raduje mnogim pjesmama, voli mnoge pjesme, mnoge naziva i omiljenim, pa dođu nove omiljene, pa opet sve tako dok ne shvati da je živio lijep i sadržajan žiivot…Onaj u kojem je imao snage da voli mnogo puta, pjesme i sve ostalo što čini život, onaj život koji slobodno može nazvati pjesmom, svojom najdražm pjesmom, pjesmom koju je vrijedjelo pjevati i živjeti.
M.Sekulić
Foto: Privatna arhiva
