KOLUMNE
PRINCIP ČOPORA: Ko daje sebi za pravo da djecu stavlja u kalupe?!
Ilustracija
Radeći u školi izazov mi je da posmatram djecu i njihovo ponašanje u smislu uklapanja, povlađivanja većini i uopšte sindromu stapanja s masom. Princip čopora, nažalost, funkcioniše već od vrtićkih dana, a u školi to zna da bude zaista veliki problem o kojem se premalo govori. Nešto je izraženije kod djevojčica, iako ni dječaci nijesu izuzeci. Naravno da te škakljive godine kad još tražimo svoje mjesto u sebi i u svijetu nose klimave odluke koje su dio odrastanja i sazrijevanja. One odluke u kojima ne mislimo na ono što bi stvarno htjeli, već kako će na njih reagovati društvo koje nas okružuje. Želja za prihvatanjem po svaku cijenu.
Često promatram djevojčicu u masi samu na velikom odmoru. Ona ne nosi one pufne na torbi. Ne nosi zlatne patike, niti pjeva pjesme španske tinejdžerske zvijezde sa TV-a. Ponekad posmatra stabla i oblake. Ponekad čita. Ponekad pokušava da razgovara s djecom – ponekad i uspije. Kaže da bi voljela da igra igre u kojima se ne vrišti i ne trči kao muva bez glave – ne vidi smisao. Ne zanimaju je balet ni moderni ples, ona ide na stoni tenis, jedina iz razreda.
Pa taj dječak. Ne ganja loptu svaki slobodan trenutak, jer kaže da mu to nije ni najmanje zabavno. Ali zato zna mnogo o planetama, programiranju i piše divne priče. Ne nosi frizuru sa crtom kao fudbaleri s naslovnica jer kaže da mu se to ne sviđa. To su ona djeca koja su u dobrim odnosima sa svima, ali ni sa kim posebno. Nisu asocijalni, ali ne prihvataju sve olako. Filtriraju. Njihove mame ne ispijaju kafe ni ne pohode šoping centre samo da bi se djeca družila. Nemaju potrebu na rođendanske proslave da zovu čitav razred i onda to propagiraju po društvenim mrežama. Roditelji takve djece često budu pozvani u školu. Jer su im djeca “neprilagođena”. Često su odlikaši bez mrlje u ponašanju. Osim po mišljenju učiteljice ili stručne službe ustanove kako se nisu “uklopili”.
Princip školstva funkcioniše tako da su ta djeca nepravedno zapostavljena. Uglavnom im je na nastavi dosadno. Ili iz razloga što su po zrelosti odavno ispred svojih vršnjaka, ili jednostavno vape za kreativnošću u pristupu. Ko daje za pravo bilo kome stavljati djecu u kalupe? Što to uopšte znači biti “prilagođen”?! Ako je to ono da budeš nevidljiv i neprimjetan i ako je to ono da se ne ističeš po svojim htenjima, snovima, ambicijama ili afinitetima, onda samo mogu reći da mi je izuzetno žao što nema više “neprilagođenih”. Odrasli ljudi provedu godine na psihoterepiji pokušavajući pronaći sebe. Istog onog sebe koje su mu ukalupili još kao malom da mu bude lakše!? Ma kome da bude lakše?!
Postoje djeca, vjerovali ili ne, koja nikad nijesu čula ni jednu pjesmu Jelene Rozge ili Severine. Postoje djeca koja nikada nisu odgledala utakmicu na televiziji. To su oni koji će na školsku zabavu ponijeti možda CD Roling Stounsa ili će smisliti lutriju za čitav razred, predložiti upravo smišljenu društvenu igru ili debatu… i svi će ih gledati u čudu. Nikoga ne glumeći, nikoga ne povrijedivši, onako divno prilagođene – sebi!
Izvor: lolamagazin
Autorka: Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci sa poteškoćama; praktičar NLP-a
