MAGAZIN PREPORUKA
NAJSKUPLJI DAN U GODINI: Škola je mjesto za terapiju depresivne djece pokazivanjem brendiranih stvari
“…Početak školske godine je idealna prilika za medije da roditelje bace u novu psihozu. Svakog septembra, ponavlja se ista senzacionalistička priča o roditeljima kojima jedino preostaje da prodaju bubreg, dobiju na lotou ili se zaduže u banci ne bi li svoja čeda opremili onim najnužnijim za školu. Nema tog medija koji se ozbiljno nije posvetio proračunavanju neophodnog iznosa koji je roditeljima potreban…
Ne poričem da je većini roditelja teško da se skrpe i za ono najnužnije, ali kada se bolje pogledaju te liste troškova, u igru ulaze mnoge druge “neophodne” stvari bez kojih nijedno pristojno dijete ne može da zamisli 1. septembar. Najvažnija od svega – školska torba – jer ne možemo dopustiti da djetetu puca kičma noseći neku nekvalitetnu. “Kvalitetne” sveske, olovke, bojice, gumice, lenjiri (ko je još ikada naučio geometriju uz “nekvalitetni” lenjir) – sve pažljivo popisano i sračunato, naravno ono najskuplje sa rafova… Jeste, ima i jeftinijih, ali psiholozi savjetuju, a novine prenose, da ne možemo cjepidlačiti kad je nešto tako važno u pitanju, te da djeci treba dopustiti da sama izaberu pribor i ostalo, kako bi im početak školske godine bio manje stresan. Ko će da se stresira zbog cijena i kome će kičma da puca dok toliko zaradi manje je važno – roditeljima je kičma ionako otišla na doboš dok su nekada davno išli u školu noseći izanđali ruksak naslijeđen od braće i sestara.
Ono što je najnevjerovatnije u cijeloj priči, jeste da je najveći dio predviđenog iznosa namijenjen za novu garderobu i obuću, što jasno govori o tome šta bi trebalo da smatramo najvažnijim aspektom školovanja djeteta. Najzad, šta je 1. septembar, nego prilika da se hodnicima škole prošetaju najnoviji modeli brendiranih patika i trenerki. .. I sami roditelji, iako skapavaju u dugovima, priznaju da “ne mogu djeca dočekati početak školske godine bez nove trenerke i patika”. Dabome, oni moraju da paze da ne stresiraju djecu, a djeca traže “ne samo markirane patike i jakne već i ranac i pernicu. Djeca gledaju jedna od drugih i strašan je pritisak okruženja, pa gotovo padnu u depresiju ako ne isprate modu koju im nameću djeca čiji su roditelji boljeg materijalnog statusa. Ne, to nikako ne možemo dozvoliti, da naša zlata padnu u depresiju. Nema para? Ma, ne može da nema!
-Da bih ispunila želje svog sina moraću da uzmem kredit – ispovijeda se jedna mama, čije dijete, bar dok majka uspijeva da žonglira ratama i otplatama, može da se nada kakvoj-takvoj psihičkoj stabilnosti.
Kupovina odjeće i obuće za školu, ruku na srce, uopšte nije nova pojava – u pitanju je davnašnji običaj. Samo, postoji jedna majušna razlika. Nekada su djeca polaskom u školu dobijala prvu pristojnu garderobu u svom životu, jer prosto nije bilo u redu da se u školi pojave bosonoga i u zarozanim prnjama. Ali to je nekako problem koji teško da muči današnju djecu. Današnju djecu muči depresija zbog krš pernice i prošlogodišnjeg modela patika.
Osim što su u potpunom neskladu sa realnošću i zdravim razumom, ovakve vijesti doprinose shvatanju roditeljstva kao jednog daleko skupljeg, mučnijeg i stresnijeg zadatka nego što ono jeste ili bi trebalo da bude. Što naravno ne znači da, ponavljajući uporno svake godine iste mantre o tome šta je „potrebno“, „normalno“ ili „minimum“ za koji bi roditelj trebalo da se ispruži kada je u pitanju školovanje, sreća i duševno zdravlje njegovog djeteta, takve procjene ne postaju sve realnije. Jer, budimo iskreni, ko bi uopšte prihvatio da njegovo čedo bude neka crna ovca, koja je svoje roditelje koštala manje od minimuma o kome pričaju na televiziji. Uostalom, i bez jednog bubrega se lepo živi.
Sve u svemu, izgleda da razlog zbog kog postoji škola više nije obrazovanje. Škola je postala mjesto na kome se vrši terapija depresivne i stresirane dece, pokazivanjem firmiranog školskog pribora, odjeće i obuće…”
Odlomak iz knjige: “Politika za djecu: Sve što niste ni znali da želite da znate o roditeljstvu danas, autorke Jovana Papan
