KOLUMNE
RADMILA STUPAR-ĐURIŠIĆ: Bježi sine!
Bih jednom na suđenju mladićima koji su učestvovali u kafanskoj tuči nastaloj iz razloga ko je koga neprimjereno pogledao (bila je tu i djevojka … bila nečija prije ili je i dalje ili tek treba da bude). Tuča se završila mnogostrukim ranjavanjem svih učesnika i smrću jednog od momaka.
Suđenje teče.
Mladići uzrasta od 19 do 22 godine sjede na optuženičkoj. Utvrđuje se ko je od njih zadao udarac odnosno napravo rez i povredu razbijenom bocom od piva, kojim je presjekao trbušnu maramicu ili tako nešto, za koju vještak tvrdi da je bila uzrok smrti.
Mama dvojice mladića, sjedi u drugom redu…. Nisam liričar pa ne mogu dočarati taj pogled tuge, bespomoćnosti, straha… izgubljenosti u vremenu i prostoru, al mogu prenijeti momenat koji mi je zaledio krv u venama…
Advokat: Poštovani sudija, molim da se uzme u obzir da je autopsijom utvrđeno da je mladić imao tumor na…. i da iako u tom momentu nije znao umro bi od njega veoma brzo.
Mama…. Oči se otvaraju. Nada za oslobođenje sinova se javlja. Zablista oko, a sa usana kreće šapat: Da. Da. To. To. On bi umro svejedno. Možda su mu učinili dobro.
Zaledila sam se pred uvidom da kada si davljenik koristiš sve samo da ti glava ostane iznad vode. Nema moralnosti, nema skrupula, nema… Samo držati glavu iznad vode….
Tako zaleđena sam napisala na fb neki post tipa: Bježi sine… ( staviću link na kraju ove bilješke)
Na ovu zaleđenost sjeti me juče, uprkos vrelini od + 40, dragi prijatelj i sjajan trener jedne sportske vještine, inače otac dvoje djece koja su po prirodi povučena, stidljiva i nenametljiva.
,,….I šta ja da kažem sinu ako mu priđe dilber, a on sjedi sa djevojkom… A mala šta će ti ovaj jado… Da l’ da ustane te da ga izlome ili da ode, a da ispadne pi.ka… tu pred đevojkom?”
Bježi sine… Meni je bilo u glavi i onda i juče i tada i sada… Odzvanja mi evo godinama u glavi i na pitanje moga prijatelja ja bih opet ponovila: Bježi sine!. Nema ničega junačkog i herojskog kada advokat traži milost za tebe.
Sine moj. Bježi koliko te noge nose.
Bježi tamo gdje ćeš se za poštovanje boriti vještinama i sposobnostima koje ti i tvoja porodica smatrate vrijednim.
A djevojka… Sine, ako ona želi da ostane i dokazuje ispravnosti svojih odluka dilberima… Neka je, sine… Neka je… Ostavi i nju tu i bježi i od nje.
Ima djevojaka, sine moj.
Ima djevojaka koje maštaju da imaju momka baš kao što si ti.
Nježnog, osjećajnog, okrenutog ka sticanju znanja. Momka koji bi radije otišao sa njom na otvaranje izložbe nego na otvaranje kluba u kojem gostuju … miki cici ceca i jeca. (malim slovima kod mene počinju njihova imena)
Ima djevojaka koje misle da su lijepe bez trepavica, profi šminke, lasteks garderobe i umjetaka… onih u kosi, onih u brushalteru ili pantalonama…
Ima ih sine.. I tu su… Ali je i njima tešto… I njih napadaju sa instagrama šupljoglave cice i govore im da pravi frajeri lovu troše na alkohol, brza kola, tetovaže i da oni takvi nude pravu životnu zabavu.
Bježi sine… al’ da bi dobro bježao prvo nauči da trčiš.
Zato ti poručujem, vidimo se na trkačkim stazama sine.
Atletskim, rukomentnim, košarkaškim, fudbalskim. Vidimo se na poligonima za karate i gimanstiku. Ful kontakt, aikido i streljaštvo ako baš voliš takve stvari.
I nemoj da te vidimo u kafani, poslije ispušenog džointa, povučene crte u kupatili ili ,,kežual” seksa u autu na parkingu.
Nemoj tamo da te gleda ni tvoja majka jer može se lako desiti da te u sledećoj sceni gleda iz drugog reda sjedišta za publiku u Sudu.
A tamo nema ničega herojskog, dostojanstvenog. Nema tamo mnogo ljepote.
Tamo je lijepo odijelo i sat prezgodnog advokata, koji je pronocljivim okom i bistim umom odlučan da zaradi svoju lovu na tvojoj gluposti. I neka su mu alal sine. Zlatom da ga polivaš jer pokušava da ti ublaži smrdjivosti blata koje te čeka na dnu rupe u kojoj si se našao jer nisi želio da bježiš.
Bježi sine… Bježi sine…. Trči koliko te noge nose…
I ti Crnogorski i ti Srpski, i ti Bošnjački i Albanski i Hrvatski sine. Svi!!!
Svi ste vi naši sinovi i svi ste vi nama, koji smo vas rodili važni.
Ja, sine, nisam puno snažna. Podgorički sjeverac me redovno nosi ulicom koliko malo kilograma na svoju visinu imam al’ želim da kažem da znam da trčim.
I savjetujem svu djecu da treba da trče.
Na svim našim jezicima ih savjetujem da trče.
Mnogo brzo i mnogo snažno… Što dalje od onih ,,mišićavih”.
Na kraju… Mislim da treba svi da trčimo i da, bježimo!!!
Vi koji ne mislite kao ja… Pobjegnite i vi od mene. Sjajno!!!
Trčeći u suprotnim smjerovima prije ćemo, mi neistomišljenici, biti dovoljno daleko jedni od drugih!!!!
https://www.facebook.com/radmila.stupar.djurisic/posts/1888241807915525
ps.
Postavih sliku sebe sa streljačkog poligona u Avanturističkom parku na Kopaoniku kao naslovnu ovog teksta. Imam oštro oko i sigurnu, mirnu ruku pa pucam dobro. To je osim trčanja uglavnom sve od sporta i mene.
Eto… ja koja pucam i trčim zaključila bolje je trčati!!!
Bježi sine, trčeći na mjesto susreta sa tebi sličnima.
Srešćemo se na terenima i sportskim borilištima. Na terenu ili na navijačnim klupama. Nema veze. Vidimo se tamo gdje sunce pomaže da se sve jasno vidi. Gdje je nebo ne mjesto gdje odeš nego nepostojeća granica radosti stvaralaštva.
Ostavi kabadahijama da se podave međusobno svojim šupljoglavostima u tmini našminkanih birtija.
Piše: Radmila Stupar-Đurišić
