MAGAZIN PREPORUKA

GORDAN MIHIĆ I VERA ČUKIĆ: Ljubavna priča koja ne može da stane u film

Scenarista Gordan Mihić preminuo je 11. avgusta 2019. u Beogradu u 80. godini. Prvi njegov film bio je “Zvižduk u osam” snimljen 1962, poslednji su bili “Nemanjići”, a između je stalo još mnogo kultnih priča koje su nas učile da se smijemo svakodnevnom životu, da nadvladavamo bol, prebolimo tugu, da uvijek tražimo i borimo se za ljubav… Baš onakvu kakvu je on imao.

Gordan Mihić je 50 godina bio u braku s glumicom Verom Čukić, s kojom ima ćerku, takođe glumicu Ivanu Mihić. I teško da ijedan film, ijedan scenario može da pokrije veličinu te ljubavi.

Mihić nije puno pričao o svom privatnom životu, ali, čini se da nije ni morao.

-Gledali su se kao djeca. Ona nije skidala pogled s njegovih očiju, a on je milovao njenu kosu. Bili su zagrljeni. Nešto su šaputali i okolina ih nije interesovala”, pisao je prije više decenija “Plavi vjesnik”, predstavljajući Mihića kao talentovanog mladog pisca scenarija, a Veru kao predstavnicu mlade generacije filmskih zvijezda.

Mihić je tada ispričao novinaru anegdotu koja ih je i jedno i drugo prikazala u punom sjaju.

-Prije nekoliko dana u zakazano vrijeme Vera nije stigla na sastanak. Zabrinuo sam se jer svoj Trijumf vozi ludo, pa sam otišao do njene kuće. Kada sam ušao, na podu je sjedela sa molerom. Oboje su bili tužni. Šta se dogodilo?, pitao sam”. Vera mu je odgovorila da je moler došao da okreči stan. Ali… Da on zapravo nije bio moler već njen obožavalac koji je na prevaru došao da je upozna. Upropastio je zidove pa su Gordan i Vera sjutradan morali da poprave štetu.

Ona mu je slatko dobacila: “Eh, ti moraš sve da pričaš”.

Godinama kasnije, i dalje su se gledali kao zaljubljena djeca, dijelili uspjehe i probleme, a nije im ponestajalo ni anegdota. Uostalom, zbog toga ova ljubav i jeste veća, istinitija, jača od svake filmske.

– Vera i ja smo se upoznali davnih dana na brodu za Hvar. Ona je na brodu snimala film “Goli čovik”, a ja sam kao novinar pisao reportažu o snimanju. Te iste 1969. smo se i vjenčali. Doduše, ubrzo sam otpušten iz te revije i od tada sam slobodan umjetnik, s tim što sam sedam godina bio profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti. Verini roditelji su bili pravnici, ali su se veoma zanimali za umjetnost. Otac je imao dara za pisanje, dok je majka bila izuzetno talentovana za slikarstvo. I Vera je jednom naslikala suncokrete u zalasku sunca. Oduševljena svojim radom zamišljala je kako će da ga urami, na koji zid da okači i, kako se kasnije ispostavilo, jedva čekala da mi pokaže svoje umjetničko djelo. Sliku je postavila na vidno mjesto, tako da je vidim čim uđem u kuću. A ja, onako s vrata, gotovo povikao: „Kakav ti je to kič? Nisi valjda to kupila?“ Posle je govorila da ni sama ne zna kako je to preživjela, ali oni su ipak ušli u jedan moj film – ispričao je jednom prilikom.

A čini se da je baš ta ljubav stajala iza većine njegovih djela – i kao vječita inspiracija i kao najmoćnija podrška.

Gordan Mihić je bio redovni profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti, gdje je predavao filmski scenario. Kao neka od njegovih najvažnijih djela su “Pas koji je volio vozove” (roman), “Siroti mali hrčki” (drama), “Terasa na krovu i drugi scenariji”, “Crna mačka, bijeli mačor”, “Kupi mi Eliota” (roman)… I to samo zato što je gotovo nemoguće odmah  nabrojati sve što je pisao, a što je vremenom ponijelo kultni status – pisao je scenarije i za “Ranjenu zemlju”, “Tuđu Ameriku”, “Varljivo ljeto 1968.”, “Kamiondžije”, “Dom za vješanje”, “Balkan ekspres”, “Došlo doba da se ljubav proba”, “Sivi dom”, “I Bog stvori kafansku pjevačicu”, “Kad budem mrtav i beo”, “Zaboravljene”, “Početni udarac”, “Tango argentino”, “Dnevnik uvreda”, “Otvorena vrata”… Za filmska ostvarenja osvojio je brojne nagrade, među kojima su prva nagrada za scenario filma “Osvajanje slobode” 1979. i prva nagrada za scenario filma “Balkan ekspres” 1983. na Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji; Zlatna arena za scenario filma “Srećna nova ‘49.” u Puli 1986. godine, prva nagrada za scenario filma “Crna mačka beli mačor” 1999. na 23. Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji… Dobitnik je Kristalne prizme za sveukupan doprinos domaćem filmu.

 

Izvor: Noizz.rs

 

Komentariši