MAGAZIN SLAJDER

SASVIM DRUGAČIJI PUTOPIS MILA RADONJIĆA: Pismo iz voza sa juga Italije

 

Draga Vedrana,

 

Dok ti pišem, sjedim u pohabanom vagonu voza koji vozi od Napulja do Sorenta. Na sajtu željezničkog prevoza obećali su turistički voz sa brzom internet konekcijom i posluženjem. Stvari uvijek nijesu onakve kakvima nam ih predstave, nego, uvijek pokušam uvidjeti dobro u aktuelnoj situaciji. Htio sam da budem među domicilnim stanovništvom, kako bih se što manje osjećao turistom. Iako radim u industriji turizma, volim da se pokušam uklopiti u mentalitet mjesta koje posjetim. S tim u vezi, ljudi i konekcije koje sa njima ostvarim mi govore najbolje o mjestu. Ne palate, raznorazne građevine, mostovi koji spajaju nespojive obale i slično. Ljudi spajaju, mostovi su samo sredstvo. Ljudi govore, građevine tu priču potvrđuju. Znaš i sama kako ti uvijek govorim da je sve u riječima i načinu na koji ih koristimo.

Izvini ako u određenim momentima zađem u sve više digresija. Međutim, naši razgovori se uvijek i zasnivaju na digresijama zar ne?

Predio između Napulja i Sorenta je upravo takav. Pun digresivnih i sugestivnih slika. Čini mi se da put od sjaja do bijede i natrag nikad nije bio kraći. Smjenjuju se velelijepna zdanja, a za njima napušteni arhitektonski vjesnici srećnijih vremena, ujedno i glasnici potencijalne nesreće koja ih je zadesila. Ja o toj nesreći ništa ne znam, mogu samo da nagađam i kroz inspirativne nastavke kitim priču čiji kraj ne nazirem.

Ljudi u vozu su najrazličitiji. Međutim, pažnju mi okupira jedan tipičan italijanski trio. Majka, sin i snaha. Majka sa velikim M, jer, italijanska je isključivo takva. Sjela je sina do prozora, sebe pored njega, snahu poslala na sjedište iza njih. Veoma je glasna, gestikulira. Ne dozvoljava ni drugim putnicima ni predjelima da se istaknu. Pojačavam muziku, tražim kroz prozor nešto vrednije pažnje, međutim ne mogu od Majke. Sin je gleda, sluša, potvrdno klima glavom. Ona priča brže od najvještije Kotoranke. Snaha  je sjenka koja ih prati. Ne mogu a da ne razmišljam o crnogorskim majkama. Premotavam situacije u glavi i nalazim  puno sličnosti. Majke su rodile, one ne daju. Ne puštaju, sebično drže misleći da rade najplemenitiju stvar na svijetu. Možda i rade! Možda moj senzibilitet ne pravi ispravan familijarni poredak. Možda sam skandinavski samostalan – neko mi je to negdje rekao. Nije ni važno. Ovakve Italijane, kao što je sin iz ove priče zovu «mamone». Čudi me da se taj izraz nije odomaćio i kod nas.

Stigao sam u Sorento, prelijep gradić udaljen svega 30km od Napulja, smješten u regiji Kampanija. Poluostrvo Sorento je nastavak planinskog masiva Monti Lattari sa najvišim vrhom Sant’Angelo visokim 1443 m. Da li ti to nešto znači? Meni ne previše. Znaš i sama da sam operisan od razdaljina, količina, činjenica. Zato ću ti reći o Sorentu koji sam doživio na jedan intimniji način, a znam da ćeš razumjeti.

Priča je krenula iz voza u Napulju, porodično, sa «mamone» filozofijom, a nastavlja se u Sorentu, u piceriji koja nosi naziv «Enjoy Little Things» (eng. Uživaj u malim stvarima), koju vodi jedna porodica – a prisutni su uvijek otac i sin. Naziv me je privukao odmah, s obzirom na to da dijeli dobar dio sa nazivom jedne od mojih omiljenih knjiga spisateljice Arundati Roj – «Bog malih stvari». Veoma su veseli i predusretljivi. Ne smiju se vještački, nego su me ubijedili da je današnji dan zaista lijep i da se svi imamo rašta smijati. Enterijer picerije je veoma jednostavan. Bijeli stolovi, karirani stolnjaci. Sve miriše na čisto. Ispred objekta je jedan red stolova ispod tende. Pušenje je dozvoljeno – to nažalost bude prelomni faktor hoću li sjesti ili neću. Znam da si saglasna sa mnom po ovom pitanju!

Dolazi otac, i predlaže šta da se ruča.

  • «Koja je Vaša preporuka?», pitam, a ne želim da djeluje nekulturno, kao da nijesam slušao što je pričao do sad, pa dodajem «jer sve što ste rekli zvuči fantastično!»
  • «Lazanja», kaže on, i nasmije sa kao s početka susreta.
  • «Neka bude onda tako.»

Vedrana, nijesam nikad pojeo ništa ukusnije, obećavam! To je bila poezija na tanjiru, koja je smjenjivala stihove mocarele, tijesta, paradajza, mesa. Čini mi se kao da sad vrijeđam poeziju kao umjetničku formu, međutim još mogu da se sjetim tog ukusa, pa neću izbrisati ove redove. Ta lazanja je bila umjetnička forma.

Digitalni marketing je veoma važan. Dao sam im najveću ocjenu na Trip Advisor-u. Molim te uvijek dijeli mišljenje o restoranu tamo – to je najbolja preporuka. Ovi ljudi su zaslužili svaku najveću ocjenu koju su dobili – a ima ih puno.

Ulice Sorenta su nalik svim ulicama prometnih gradova, tj. njihovih prodajnih centara. Male radnje prepune domaćih proizvoda. Voća i povrća u izobilju. Čini mi se da ima više limonćela nego vode. U svakoj od tih radnji očekuju te iste ovakve porodice koje se iskreno smiju i koje su zahvalne što im poklanjaš svoje dragocjene minute.

Uvijek sam tvrdio da se u kafanama sklapaju najdugovječnija i najiskrenija prijateljstva. Zato sam im čest gost. Gdje god da pođem. Prozivaju me prijatelji zbog toga, kažu – nijesi bio u muzeju, a bio si satima u raznim lokalima. Jesam. I tvrdim da sam bogatiji za mnogo iskustava. Nemoj me shvatiti pogrešno, bio sam i u muzeju naravno, ali ti o njemu neću pisati. To možeš čitati u svim ostalim putopisima, knjigama o umjetnosti, enciklopedijama. Mislim da nijedna enciklopedija nije obradila mali muzej lazanje koji se zove «Enjoy Little Things» i htio sam da ti kažem sve o tome!

Vratio sam se u Napulj, istim onim vozom. Gledam iste one predjele i razmišljam o naciji, o imigrantima, o klasnim razlikama, o tome kako je sve manje srednje klase a kako je sve veći jaz između ivice egzistencije i pretjerane egzistencije. Razmišljam o tome kako još nijesam napisao magistarski rad. Razmišljam o tome kad je umro tata i kako nikad neće saznati da sam magistrirao. Čini mi se da to radim zbog njega a ne zbog sebe. Ima nešto izuzetno tužno u vozovima. Ali volim ih. Možda sam mazohista po definiciji.

Napulj je izuzetno lijep. Pored svih italijanskih turističkih centara mislim da se nije izborio za svoje pravedno mjesto pod suncem. On gaji jednu drugačiju priču od one koju žive Rim, Milano, Firenca, Venecija.. Napulj je čini mi se dosta sličan nama. Veoma lijen, a jako talentovan. Pun potencijala koji čeka da bude iskorišten.

Kad sam kod potencijala, moram ti reći šta mi se dogodilo kad sam posljednje noći u Napulju pošao da večeram. Uđem na Trip Advisor (uvijek ostavljaj recenzije!), kad tamo kaže – Picerija «De Miguele», najstarija u Napulju, preporučena od strane Mišelin organizacije. Otvorim Google mape, shvatim da je to na 5 minuta hoda od mojeg hotela. Nijesam mnogo razmišljao. Hodam ulicom u kojoj čini mi se ima svega osim Italijana. Svakojaka nacija se tu sakupila. Šetaju, spavaju, nose zvučnike i slušaju glasnu muziku. Prodaju svega – od maramica do šanirane garderobe. Za jednim uglom gomila ljudi. Već mi se čini da se nešto dogodilo, očekujem da vidim kola hitne pomoći, da čujem zvuk policijske rotacije. Međutim – ništa. Gomila se povećava, moja radoznalost takođe. Prilazim i vidim kilometarski red. Red do picerije «De Miguele». A picerija – kao neka stara tatina radionica sa 7-8 stolova. Pice kao na traci izlaze iz pećnice, putuju do stola, preko gladnih ustiju do praznog stomaka. Ljudi izlaze, ulaze novi. Shvatam da će radno vrijeme da se završi dok dođem na red. Desetak ljudi ispred mene odustaje. Odustajem i ja, međutim sa mišlju kako ćemo i ti i ja doći ovdje, ali ne u vrijeme ručka ili večere, jer smo previše lijeni da čekamo red. Već u neko atipično vrijeme. Doći ćemo da probamo tu picu i da slažemo terce na sve svoje tišine.

 

Zdušno tvoj,

Milo

(Autor je dugogodišnji novinar i urednik, sada PR i marketing menadžer CentreVille Hotel &Experiences u Podgorici)

 

 

 

One Response to SASVIM DRUGAČIJI PUTOPIS MILA RADONJIĆA: Pismo iz voza sa juga Italije

  1. Valerija 🎈

    9. Avgusta 2019. u 14:24

    Divno Majloni!!! ❤️