KOLUMNE
VASPITANJE NEKAD I SAD: Naše se majke nisu plašile nas, pa nismo ispali loši
Naše se majke nijesu toliko plašile za nas.
Nije se toliko mudrovalo oko tog roditeljstva. Moj otac nije morao da se nacrta svake večeri u osam sati da bi pomogao majki da me okupa.
Ne tako davno i ja sam svoje dijete kupala sama. Običnim ,,Becutan” sapunom za bebe. Jednom rukom sam držala dijete, drugom tuš, sapun, peškir… Nijesam se plašila da će mi ispasti u kadu. Realno, nijedna majka ne ispušta svoje dijete tek tako.
Moja se majka nije plašila trudnoće, ni povratka na posao, ni jaslica. Odvajanja. Nije imala kad da misli o tome da li će boravak u grupi po mene ostaviti trajne posljedice. Nije se baš bavila socijalnim aspektima mog odrastanja. Nije trčala kod ljekara za svaku sitnicu.
Nije dolazila u školu svakog ponedjeljka i nikad joj nije palo na pamet da me „zaštiti’’ od nastavnika. Nijesmo igrali na „mrzi me profesor’’ kartu. Prelazak iz nižih u više razrede osnovne škole nije se dovodio u pitanje, niti je predstavljao prekretnicu u životu vrijednu pomena.
Moja majka nikada nije bila moj lični talac, niti neko kome je dužnost da me zabavlja i učini moj boravak na planeti prijatnim. Danas, eto, nije dovoljno da djetinjstvo bude prijatno. Ne, djetinjstvo danas mora biti nezaboravno! Nezaboravno, drugovi i drugarice!
Svaki dan je povod za prava mala slavlja. Njima je dosadno. Od momenta dok otvore oči, pa do odlaska u krevet, uveče, djecu je potrebno animirati, ugađati im na sve moguće načine, pomjerati sopstvene granice, biti blag, popustljiv, nikada ne povisiti ton, ne ugroziti njihov mali integritet ni na koji način, i sve u svemu – stvoriti jedan veliki, ogromni agresivni i destruktivni ego.
Naše se majke nijesu plašile nas. Ni našeg plača. S treskanjem, bacakanjem i drskošću su nekako lakše i otresitije izlazile na kraj. Naše su majke pile svoje kafe natenane i odmarale se kad dođu s posla. Mi smo se za to vrijeme igrali ispred zgrade s drugom djecom. Drugom decom, drugarice i drugovi.
Znalo se šta se smije, a šta ne. Šta je dobro, a šta ne. Vadi taj prst iz usta, ne čačkaj nos, ne pričaj sa strancima, ne uzimaj bombone od nepoznatog čike na ulici, skloni se od televizora, pokvarićeš oči, kaži ,,Dobar dan”, ,,Hvala”, ,,Molim”, ustani da baka sjedne, budi dobar drug, ne sjedi na hladnom betonu, pojedi sve iz tanjira i do osam budi kući. Eto tako smo nekako mi vaspitavani.
Nedoumice su se rješavale i bez gugla, uz savjete drugih, iskusnijih prijateljica. Nijesu postojale škole roditeljstva, ni sve te silne knjige, forumi, grupe na fejsbuku, a opet – sve se nekako znalo. Na kraju, nijesmo ispali ni tako loši.
Današnje odrastanje liči na trku s preponama. Čak i prije nego se rodi – kljukaj se folnom kiselinom, pij vitamine, radi dabl i tripl testove… Onda – porodi se bezbolno, bez traume, budi s bebom, doji do trećeg osnovne, uvažavaj karakter, temperament, genetske predispozicije, ne dozvoli da plače, nosi ponosno k’o da je štafeta mladosti, ne ostavljaj je samu, ne gasi svijetlo, napravi mjesta u svom krevetu, premjesti muža u dnevnu, bdij nad njom tokom cijelog perioda odrastanja, ne dozvoli da joj bilo šta zafali, da se osjeti ugroženo, zapostavljeno, da nema, poštuj njeno malo Ja, uvažavaj njene potrebe, preispituj se, donosi ispravne odluke, preuzmi svu odgovornost, na zasluge zaboravi, zaštiti je od sunca, zračenja, zagađenog vazduha, pasa lutalica, česmovače, izduvnih gasova, urokljivih očiju, retrogradnog Merkura, zasićenih masti i slobodnih radikala.
Čisti oko zgrade, skupljaj đubre, recikliraj plastiku, kupuj organsko, sadi drveće, jer – naša djeca zaslužuju bolju planetu. Ok, a šta ako ta naša planeta zaslužuje bolju djecu? Mislim, pitam za drugaricu.
Izvor: Daniela Bakić – zelenaucionica.com/lolamagazin.com
