MAGAZIN SLAJDER
IVAN VUKČEVIĆ U OGLEDALU: Pjesma mog života je apsolutna tišina
Današnji gost rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je umjetnički direktor Muzičkog festivala ,,Mediteranske note”, profesor viole na Menjuhinovoj akademiji, solo violina „Orchestra della Svizzera italiana“ i koosnivač „Quartetto Energie Nove“ Ivan Vukčević.
Kao profesor viole na Međunarodnoj Menjuhinovoj muzičkoj akademiji i solo viola u orkestru ,,Orchestra della Svizzera italiana”, Ivan Vukčević postao je jedan od najznačajnijih promotera ovog instrumenta. On svira rijetku i moćnu violu Landolfi iz 1753. godine, a njegova sposobnost da redovno izvodi ubjedljive interpretacije dovela ga je do toga da uz očekivana istaknuta djela u opusu viole izvodi i mnoštvo novih kompozicija.
On nastupa širom Evrope, Australije, Sjeverne Amerike i Azije, a koosnivač je i kvarteta ,,Quartetto Energie Nove”, ansambla sa vizijom da se uklopi u Vukčevićevo muziciranje. Od osnivanja ovog kvarteta, sa njima je snimio izuzetno žive izvedbe Prokofjeva, Janačeka i Smetane za diskografsku kuću ,,Dynamic”.
Među Vukčevićevim profesorima bili su i veliki Alberto Lisi i Johanes Eskaer (Međunarodna Menjuhinova muzička akademija). Vukčević je ranije bio prva viola simfonijskih orkestara u Stavangeru i u Bazelu.
Kroz ovu rubriku govori o djetinjstvu, umjetnosti, muzici, putovanjima, prvom zarađenom honoraru, ljubavi, dok pjesmom svog života smatra apsolutnu tišinu.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Djetinjstvo me asocira, prije svega, na Bigor, u Lješanskoj nahiji, nedaleko od Podgorice. Roditelji su započeli karijeru na Univerzitetu ,,Veljko Vlahović”, srednjih sedamdesetih godina, kad sam ja i rođen. Da ne bih išao u vrtić, baba Zore, je odlučila da podigne i mene, a potom i moga brata, na selu, u Bigoru i prva sjećanja koja mi padnu na pamet to su pogledi sa našeg balkona na Malo Blato i na Skadarsko jezero, provođenje puno vremena u prirodi sa bakom, bilo to da sam radio i naučio da radim oko loza sa njom, ili da smo sadili, brali duvan ili ga sušili, a potom slijedi period seljenja koje je familija imala zbog poslovnih razloga roditelja. Prvo smo se odselili iz Podgorice u Sarajevo kad sam imao devet godina, poslije toga iz Sarajeva u Beograd, iz Beograda za Australiju. U Australiji smo prvo živjeli u Melburnu, pa u Pertu, onda sam postdiplomske studije nastavio u Švajcarskoj, gdje i danas živim.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Da, sjećam se svog prvog honorara. Dok sam još bio u srednjoj školi, sa tadašnjim školskim gudačkim kvartetom u kojem sam svirao, imali smo priliku da odsviramo koncert. To je bilo u Melburnu, u Australiji, gdje smo dobili mali honorar i sav novac sam potrošio na kupovinu CD snimaka klasične muzike koja me je u tom periodu zanimala.
Na čemu insistirate u poslu?
– Naravno, kliše odgovor bi bio, insistiram na profesionalnosti, na dobrom odnosu prema radu, ali, budući da se bavim klasičnom muzikom, to je mnogo pojednostavljeno reći tako. Insistiram na rezultatu, ali insistiram i na prihvatanju da rezultat u mom poslu nikad ne može da bude perfektan, a, pored toga što ne može da bude perfektan, ljudi sa kojima sarađujem, pa i ja, ne mogu uvijek da budu u stopostotnoj formi. Tako da insistiram na davanju maksimuma u datom momentu, maksimum onoga što smo muzičar ili ja sam kao muzičar, spremni da damo.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Provodim puno vremena u putu i to specijalno u automobilu, tako da sam posljednjih godina razvio naviku da, kada ne slušam tišinu koja mi je veoma potrebna u autu, slušam audio-knjige. Uglavnom se radi o stručnoj literaturi i o magazinima ili žurnalima koji me interesuju, ali, najljepša sjećanja ili najljepše knjige koje sam pročitao to su, za mene romani moravsko-češkog pisca Milana Kundere i preporučio bih ,,Knjigu smijeha i zaborava”, kao i njegov prvi roman ,,Šala”. A što se filmova tiče, nekad sam ih puno gledao, ali, posljednjih godina sve manje i manje imam vremena za to. Tako da, ponekad, kad mi se desi, gledam igrane serije, naravno boljega kvaliteta. Film koji mi je posljednjih godina, iako je to sad prije sedam, osam godina, jako ostao u sjećanju i koji me je veoma, na umjetničkom nivou, i potresao i zadovoljio, to je ,,Drvo života” Terensa Malika.
Koje jelo najviše volite?
– Zavisi, ali ono što mi najviše prija uglavnom, to su azijske kuhinje, specifično tajlandska, onda koreanska i japanska. Ali, ako bih morao da izaberem jedno jelo koje bih mogao jesti do kraja života, tri obroka dnevno, to je sarajevski ćevap sa lukom i kajmakom.
Ivan Vukčević sa sinom, Savannah, 2018.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Ne znam da li se ovo pitanje odnosi na pojam ljubav generalno, pošto ja ga shvatam kao generalnu stvar koja može da bude ljubav između brata i sestre, ljubav u okviru familije, ljubav između roditelja i djeteta. Ako se odnosi na romantičnu ljubav i uopšte, ne znam da dam odgovor što je potrebno za pravu ljubav. Opet, klasični odgovori, to su poštovanje ličnoga prostora i njega, pažnja, ali, pošto naučnici kažu da je puno hemijskih procesa uključeno u ono što mi zovemo osjećaj ljubavi unutar našega mozga i šta pokreće požudu, privlačnost i onda na kraju to spajanje između dvije osobe, u romantičnom smislu sad pričam – uopšte ne znam. Jedino mogu reći da spoj sretnih okolnosti i kompatibilnosti između dvije osobe može jedino da definiše pravu ljubav.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Opet, veoma teško pitanje. Prvi umjetnici koji mi padaju na pamet to su muzičari, to jest kompozitori, pošto sam i ja muzičar i, naravno, prva stvar koja pada na pamet jeste neko ko je napustio ovaj svijet veoma mlad. Na primjer, opet prva imena koja mi padaju na pamet, to su Šubert i Mocart, ali onda s druge strane, iako je pitanje veoma lijepo i vrlo interesantno, s jedne strane je apsurdno, zato što da li bi svi ti umjetnici, recimo oni koji su kratko živjeli, uspjeli da postignu isti rezultat, da li bi napisali iste genijalne komade da su živjeli duže, da li bi njihova životna putanja poprimila neku drugu trasu, da li bi u prolongiranju njihovih kompozicionih obaveza uradili to isto. Generalno, gledam na tu stvar da su umjetnici ogledalo svijeta u kojem žive, u momentu u kojem žive. Znači, 18. ili 19. vijek, Beč, Hamburg, Berlin, Moskva, bilo koji grad koji je tada bio centar kulture, imao je određeni način života. To se oslikivalo u djelima, ne samo u muzičkim djelima nego u svim djelima tadašnjih umjetnika, tako da, recimo, ako danas oživite Betovena ili Baha ili Čajkovskog ili Janačeka ili Dvoržaka, da li bi oni uspjeli da iskažu isto ono što su iskazali u periodu u kojem su živjeli. Ja mislim da ne bi. Tako da, ostavio bih sve koji su živjeli u vremenu u kojem su živjeli, uživao bih u njihovim kreacijama na današnji dan.
Otac i sin, NASA, 2018.
Putovanje koje pamtite?
– Putujem, uglavnom, zbog posla i putujem od djetinjstva. Proputovao sam, mislim, svaki kontinent do sada i bilo je puno lijepih poslovnih putovanja gdje, takođe, muzičar uspije i da vidi određena mjesta na kojima je, ali, putovanje koje najviše pamtim, to je prvi put kada sam sam, bez društva supruge, sa svojim, tada dvogodišnjim, sinom Vladimirom odlučio da provedem nekih desetak dana, da se družimo nas dvojica i iz Švajcarske smo došli na Adu Bojanu, u Crnu Goru. Pored svih mojih učenja kako samohran roditelj za tih desetak dana podiže malo dijete, to mi je putovanje ostalo u najljepšem sjećanju. Bio je septembar, 2012. godine, i toga se sjećam.
Pjesma Vašeg života je?
– Obožavam sve žanrove muzike. Ne mogu reći da mi se više sviđa klasična, to jest umjetnička muzika od džez muzike ili od rok muzike ili od progresivnog roka, da idemo do folk muzike…Ali pjesma moga života je tišina i to apsolutna tišina koja mi je vrlo neophodna i to vrlo često, tako da, uglavnom, većina putovanja koje provodim u autu se odvija u apsolutnoj tišini gdje mogu totalno da se posvetim razmišljanju, planiranju za naredne projekte, poduhvate i privatne stvari.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
