Pol Oster jedan je od najznačajnijih američkih romansijera današnjice, pjesnik, esejista, scenarista, reditelj i prevodilac. Njegove knjige su prevedene na preko dvadeset jezika.
U “Zimskom dnevniku” slikovito opisuje suočavanje čovjeka sa stvarnošću, da više nije mlad:
“Misliš da ti se tako nešto nikada neće desiti, da je to jednostavno nemoguće, da si jedina osoba na svijetu kojoj se ništa slično ne može dogoditi, a onda, jedno po jedno, sve počne da ti se dešava, baš kao i svima drugima.
Tvoja bosa stopala na hladnom podu dok silaziš s kreveta i krećeš prema prozoru. Šest ti je godina. Napolju pada snijeg, grane drveća u dvorištu počinju da se bijele.
Govori sada, prije nego što bude prekasno, i nadaj se da ćeš govoriti sve dok više ništa ne ostane da se kaže. Vrijeme ipak ističe. Možda za sada treba da ostaviš po strani svoje priče i da pokušaš da preispitaš kakav je to osjećaj biti u ovom tijelu, od prvog dana do kog ti sjećanje seže, pa do ovog današnjeg. Katalog čulnih informacija. Nešto što bi se moglo nazvati fenomenologijom disanja.
Imaš deset godina, dan usred ljeta, vruć, nepodnošljivo vruć, vazduh je toliko vlažan i neprijatan da ti se, iako sjediš u sjenci drveća u dvorištu, na čelu skupljaju graške znoja.
Neporeciva je činjenica da više nisi mlad. Za mjesec dana navršićeš šezdeset i četiri godine, pa iako to i nije duboka starost, niti ono što bi se moglo nazvati poodmaklim dobom, ne možeš da prestaneš da razmišljaš o svima onima koji nijesu uspjeli da dođu u godine u kojima si ti sada. Još jedan od brojnih primjera toga da, zapravo, ništa i ne mora da se desi, ali da se, ipak, sve dešava.
Vjetar koji ti duva u lice za vrijeme mećave, prošle nedjelje. Užasna hladnoća, a ti si napolju, na pustoj ulici, pitaš se šta te je spopalo da izađeš iz kuće po takvom nevremenu; ipak, dok se boriš da održiš ravnotežu, ushićen si tim vjetrom, osjećaš radost dok gledaš poznate ulice kako se pretvaraju u bijelu mrlju uskovitlanog snijega.
Fizički užitak i fizički bol. Seksualni užitak prvo i prije svega, ali i uživanje u hrani i piću, kad nag ležiš u toploj kupki, zadovoljstvo koje osjećaš kad se počešeš ako te zasvrbi, kad kineš, kad ležiš u krevetu sat duže, kad okreneš lice prema blagom popodnevnom suncu kasnog ljeta dok ti se toplota razliva po koži. Bezbroj takvih prilika, nema dana bez nekog trenutka, ili trenutaka fizičkog zadovoljstva, pa ipak bol je daleko uporniji, teže ga je kontrolisati a, na ovaj ili onaj način, gotovo svaki dio tvog tijela bio je izložen nekoj povredi. Oči i uši, glava i vrat, ramena i leđa, ruke i noge, grlo i stomak, članci i stopala…”
Izvor: buka magazin