DRUŠTVO SLAJDER

PORTRET GLUMCA MIRKA VLAHOVIĆA: Umjetnost je jedna velika ispovijest

Današnji gost rubrike “Portret”, crnogorski glumac Mirko Vlahović, rođen je 1963. godine u Beranama. Kao jedinac u porodici, uz majku prosvjetnog radnika i oca službenika, imao je, kaže, stabilno i srećno djetinjstvo.
“Svoj rodni Ivangrad” voli i često mu se vraća, gdje vrijeme provodi u pecanju i na planini. Kada želi da se osami često ta skrivena mjesta budu upravo mjesta njegovog djetinjstva, planina Jelovica, rijeka Bistrica, Lim…,.

Naš sagovornik Akademiju dramskih umjetnosti završio je 1992. godine u Sarajevu, u klasi profesora Miralema Zupčevića. Još kao student postigao je svoj prvi glumački uspjeh sa predstavom Mladena Materića ,,Tetovirano pozorište” scene Obala iz Sarajeva.

Studentske dane pamti kao lijepe uspomene.
-Davno je to bilo. Nekih stvari se sjećam. Bilo je i mučnih. Ali, sve u svemu, kad pogledaš iza sebe to su divna sjećanja – kaže Vlahović.

Nakon povratka u Podgoricu, u Crnogorskom narodnom pozorištu, čiji je član od 1996. godine, bilježi zapažene uloge u predstavama. Pored angažmana u CNP-u, aktivan je i u projektima drugih pozorišta. Dobitnik je mnogobrojnih domaćih i regionalnih internacionalnih nagrada. Među njima je i velika nagrada Crnogorskog narodnog pozorišta koja je za njega simbol poštovanja i zavređivanja pažnje u svojoj kući. Glumio je u skoro 50 filmova i serija. Živi u Podgorici.

Ne razdvaja zadovoljstvo rada na filmu ili u pozorištu.Tu si gdje si, kaže, i radiš svoj posao kako najbolje znaš.

Sarađivao je sa najboljim balkanskim filmskim i pozorišnim rediteljima i glumcima.

-Mnogo je tu imena da bih nekog izdvojio. Znam da njima nije bilo lako sa mnom. Ni meni sa nekima od njih. Ali aplauzom publike sve se to svede u jednu liniju. Tu se pokaže zadovoljstvo rada, kreacije… Najbitnije je da publika proživi to što mi radimo na sceni i izađe zadovoljna iz pozorišne sale.

Naš sagovornik, tokom razgovora u CNP-u, pred njegov polazak za Beograd na snimanje druge sezone serije “Senke nad Balkanom”, u režiji Dragana Bjelogrlića, je ljubazan i predusretljiv, ali i škrt na odgovorima o svojoj porodici i privatnosti. Čuva ih, kako kaže, kao tvrđavu.

Njegov sin, Petar, petnaestogodišnjak, već je imao zapažene uloge u filmovima i serijama, a u predstavi ,,Učene žene” dobio je nagradu za najbolju epizodnu mušku ulogu.  Svojim umijećem recitovanja osvojio je nedavno i prvo mjesto na takmičenju recitatora osnovnih škola u Glavnom gradu.

-On mi zabranjuje da dolazim na te proslave – kaže Vlahović.

Sa sinom je glumio i u “Učenim ženama”. Ta saradnja bila mu je, kaže, inspirativna i izazovna. Uz tremu, ali i ponos. Na pitanje da li im je zajednički angažman na predstavi bio prilka da upoznaju jedan drugog na neki nov, drugačiji način, uz osmijeh odgovara:
-Već smo se mi upoznali dovoljno da bi mogli da sarađujemo. Ili da ne radimo zajedno.

Ipak, dodaje, da nije strog roditelj. Pristalica je tradicionalnih vrijednosti koje, kako smatra, moraju biti zastupljene i u današnjoj porodici.

Koliko je bilo lakše ili teže vaspitanje djece tada Vašim roditeljima, u odnosu na Vaše danas?

-Mora se znati šta se može i šta se ne može. Koja vrsta slobode i koja vrsta morala. Sve se radi na tome da se uništi porodica. Tradicija je bitan segment u očuvanju i održavanju porodice. I ne zavisi to samo od vremenske distance i epoha. To zavisi od karaktera roditelja, od karaktera djece. Ali tradicionalne vrijednosti i ono što znači porodica-kao ćelija društva – treba opstati. I treba je podržati jer iz porodice sve kreće. I vaspitanje, i obrazovanje, i pogled na svijet, život, na slobodu. Trudim se da bude normalan čovjek, kako u poslu, tako i sa porodicom, pa i sa prijateljima. Prijatelj je obavezujuća uloga. I meni, ali i drugima. To treba provući kroz jedno sito, jako usko. Razočaranje najviše boli od prijatelja. Od drugih te ne dotiče. I porodica počiva na postulatu prijateljstva. Iako svako svoju ulogu ima. Ali razgovor, dogovor, razumijevanje, poštovanje, pažnja – to su elementi koji čine život.

Šta je za Vas “umjetnička samoća”, na kojoj često instistiraju ljudi iz Vaše branše i da li je neophodna za bolju produktivnost?
-Umjetnička samoća je preispitivanje sebe. Jer umjetnost je jedna velika ispovijest. Na neki način kao držanje za vazduh.

Kako se pripremate za ulogu i da li se nekad srodite sa likom kojeg glumite?

-Na to pitanje ne znam da odgovorim. To se desi. Postoji proces proba, proces rada, a to šta se desi na kraju… Ali mislim da se uloga srodi sa mnom.

Da li biste izdvojili neku ulogu?

-Nemam najdražu. Možda uloge imaju mene. One dolaze same po sebi. A količinu svog rada, i to što sam uradio na svim tim ulogama za 30 godina… Poistovjećivao sam se sa svojim ulogama i uloge sa mnom, davao sam im se. Ja sam u njih ugradio svoje meso, i svoju krv, i svoju kost. Da li je to ispalo dobro ili ne, ne znam. To publika i kritika prosuđuju. To je možda floskula, ali ne bih mogao izdvojiti neku. Sve su mi drage i sve su mi mile. Neke su se branile od mene, od nekih sam se branio ja. Pa smo se sklopili, našli interakciju i zajedno smo izašli pred publiku koja je to nagrađivala aplauzom. Jer glumac živi za aplauz. Od antičke Grčke do danas glumci izlaze zbog aplauza.

Da li Vam se dešavalo da ne osjetite povratne vibracije od publike?

-Prepotentno – ali meni ne. Nije mi se to dešavalo. Ipak, umjetnici su danas veoma malo cijenjeni. Ljudi bi trebalo da budu svjesni šta kultura jedne nacije državi znači. To je tačka oslonca. Shvatiće.

Da li biste mogli izdvojiti do sada neki moment kao najveći uspjeh?

-Još je rano za svođenje računa. Ali, porodica u privatnom životu. Mislim da je ona za svakog čovjeka najsvjetliji trenutak njegovog bivstvovanja. Porodica i prijatelji.

Foto: Boris Šekularac/MNE magazin

Kako provodite slobodno vrijeme?

-Jedna od stvari za koju imam vremena van kamere i “dasaka koje život znače” jeste sport. Sport i umjetnost su jako slični. To je davanje. Kao što je Vorhol rekao: Svaki čovjek koji dobro radi svoj posao je umjetnik.

Ne koristim društvene mreže, niti sam njihov pristalica. Knjiga je najbolji čovjekov prijatelj. Mladi ljudi preko tih društvenih mreža imaju informacije. Ali, nemaju obrazovanje. Tu treba naći neki sklad, između jednog i drugog. Ne koristim ih jer nijesam taj tip. Ja sam više okrenut prirodi i sebi.

Svaka je generalizacija loša, ali za glumce se veže i pojam boema.

-To je dio mog života. Ali danas se jako brzo živi. Prošlo je vrijeme bomestva. Mada, glumački bife ostaje institucija od neprolaznog značaja.

Naš sagovornik kaže da neostvarenih želja u poslu, odnosno neodigranih uloga koje ga privlače, nema. Kaže, nikada nije jurio za ulogama već su one dolazile njemu. Transformaciju kada izađe na scenu, smatra, ne bi trebalo doživjeti kao stvar rutine, bez obzira na godine i iskustvo.

-Treba naći motiv, inspiraciju, nadahnuće. To postaje kao kad uđete u auto. Ako znate da vozite ne razmišljate kako se pali i vozi auto, razmišljate o putu koji trebate preći. Mi glumci još uvijek nemamo u sebi automatski pilot, da nas neko drugi vodi. Već manuelno radimo na sebi i na sceni-kaže Vlahović.

M.Sekulić
Foto:
Boris Šekularac/MNE magazin
Duško Miljanić

Komentariši