ART PREPORUKA

ANDRIJA MILOŠEVIĆ O SVOJOJ POEZIJI: Uvijek u džepu treba nositi sopstvene ožiljke

Crnogorski glumac Andrija Milošević odnedavno je počeo da piše poeziju. Mjesecima njegove pjesme za najmlađe privlače pažnju posjetilaca na Instagramu. On svoje stihove za najmlađe daje “djeci na radost, odraslima za djetinjstvo”. Nedavno, Milošević je predstavio i svoju poeziju za odrasle.

Prilično ozbiljni stihovi puni ljubavi, nedostajanja, nostalgije, brige djece za roditelje. Želju da osjećaje pretoči u stihove naziva potrebom.

-To što se danas živi da bi se živjelo, diše da bi se disalo i kupuje da bi se voljelo, ne znači da ne postoje ljudi koji razumiju i osjećaju. Možda sam tragao u sebi za sobom-kaže glumac za MNE magazin.

Kako navodi, svojim stihovima pokušava da verbalizuje emociju, “da se čuje i čim se razumije” odmah zapiše.

-Vrlo je bolan proces, ali je neophodan i za mene izuzetno značajan. Ne zanima me forma, pravila. Ja samo izgovaram ono što čujem u sebi, dok se oko mene dešava život. Povezanost čovjeka sa samim sobom je danas tabu – priča Milošević.

Na pitanje od kuda zanimanje za dječiju poeziju, kaže:

,,Nikada ne znate otkud to. Pretpostavljam da postoji dobar razlog zbog čega sam baš u ovom trenutku počeo da komuniciram sa djecom. Cijelo čovječanstvo živi u djetetu, i siguran sam, samo tu i nigdje i nikada više. Ako hoćete da se približite ičemu iole istinskom, ne ubijajte dijete u sebi.”

Iako puno radno angažovan, Andrija stiže da piše poeziju jer, kako kaže, umjetnost ne zna za tajming,  ne poznaje vrijeme, niti duša zna za obaveze. To su vanvremenski pojmovi. A i vrijeme zavisi samo od vaše pecepcije istog. Tražite od sebe najbolje i dobićete to.

Navodi da ljudi koji čuju ili pročitaju njegove pjesme reaguju vrlo emotivno.I to mu je, ističe, dovoljno. Na pitanje da li će izdati zbirku, kaže: 

-Ja ne kalkulišem. Izdaću tu malu knjigu. Biće mala da bi stala u džep. Uvijek u džepu treba nositi sopstvene ožiljke, to je istorija vašeg postojanja. Moje pjesme su moji ožiljci.

O motivima u njegovoj poeziji za odrasle, kaže:

-Možda potreba da se ispovijedim. Da napokon sam sebi doviknem neke istine.

Za ljude koji su otišli iz svojih malih mjesta da traže sreću napisao je sljedeće stihove:

“Za sve nas sa margine iz malih mjesta

čija su igrališta bespuća bila

čiji su očevi od muke pili

čije su majke zbog ljubavi trpjele.

Koji pamte samo teške riječi i vole selo svoje najviše u proljeće.

Za sve nas koji su ljubili po studentskim domovima,

za vječite podstanare,

za položene ispite i uvrede preko kojih smo prešli.

Za pijane studentijade i neprospavane raspuste.

Za sve nas dođoše,

koji smo pobjegli od djetinjstva neplanirano i prebrzo,

da bismo diplomama branili pravo da ne budemo stranci.

Za sve nas kojima ništa nije teško,

koji hranimo one naše tamo jer volimo svoje.

Za sve nas iz radničkih naselja propalih gradova, prigradskih opština nestale industrije.

Koji smo uskakali iz države u državu ne pomjerajući se s mjesta.

Koji smo to što smo.

Koji nemamo ništa i imamo sve.

Za sve nas kupiću jedan cvijet.

Nek’ zamirišu studentske sobe, stare ljubavi, male tajne.

Nek’ se uznemire umiri, opet proslave položeni ispiti,

opet ožive stari profesori,

zanjišu poljupci po parkovima, zaškripe klupe i odzvone uzdasi.

Prije nego što odem, zasadiću ovaj cvijet

u jednoj maloj prostoriji za dušu”.

 

M.S.

FOTO: B. Šekularac

 

 

 

kud duga