Niki Lauda, legendarni vozač Formule 1, sahranjen je danas u rodnom Beču u “St. Stephen’s” katedrali. Supruga Birgit Lauda, te sinovi Mathias i Lucas su simbolično na njegov kovčeg stavili jednu od kaciga koju je nosio tokom uspješne karijere.
Iako je posljednji obred bio privatnog tipa, sahrani sportskog velikana prisustvovali su brojni ožalošćeni koji su uprkos pljusku čekali u redu ispred katedrale kako bi po posljednji put pozdravili šampiona.
Niki je preminuo prošle sedmice u 71. godini života. Trostruki svjetski prvak umro je manje od godinu nakon što je podvrgnut hitnoj transplantaciji pluća.
– Tužni objavljujemo da je naš voljeni Niki preminuo okružen članovima porodice. Njegova jedinstvena postignuća u oblasti sporta i poduzetništva ostat će nezaboravna. Neumorna potreba za akcijom i hrabrost koju je uvijek pokazivao bit će mjerilo i uzor za sve nas. Bio je čovjek pun ljubavi, brižan suprug, otac i djed – stoji u zvaničnom saopštenju porodice.
Osim što je, zahvaljujući uspjesima, jedan od najpoznatijih ljudi u svijetu automobilskih trka, Lauda je i simbol otpora i odlučnosti. Najviše zbog činjenice što se, nakon teške povrede na njemačkom „Grand Prixu“ 1976., u rekordnom roku vratio na stazu.
Otpor porodice
Niki, punog imena Andreas Nikolaus Lauda, rođen je 1949. godine u Beču. Poiče iz imućne porodice u kojoj su svi bili biznismeni ili ugledni advokati, dok je on bio „izrod“ koji je maštao o brzini i automobilima. Njegove planove da postane najbolji vozač na svijetu porodica nije odobravala.
– Zaboravi na Formulu 1. Tvoj posao je da se baviš porodičnim biznisom i da nastaviš tradiciju svog djeda i oca. Formula ne dolazi u obzir – sjetio se Niki njihovih riječi u jednom od intervjua.
Roditelji se nisu zaustavili samo na riječima, već su čak koristili privatne veze ne bi li spriječili potencijalne sponzore da ulože u njega. Ipak, njegova ambicija bila je jača.
– Nije problem. Ne prihvatam ponudu i možete zaboraviti na porodični posao. Ne morate mi pomoći, jer ću uspjeti sam. Samo zapamtite jedno, kada postanem svjetski šampion, nemojte me tražiti, jer tada neću biti ni vaš sin, ni unuk, a ni neko ko vas poznaje – rekao je tada 22-godišnji Niki i krenuo putem svojih snova.
Lauda je za svoje mjesto u svijetu brzih automobila platio 30 hiljada funti i 1971. godine postao dio „March“ tima. Iako je njegova prva sezona bila prilično razočaravajuća, Niki nije odustajao od svojih snova te je podigao još jedan kredit i 1973. godine prešao u „BRM“. Ni tu mu u samom početku nisu cvjetale ruže, jer je vozilo koje mu je dodijeljeno bilo lošije od svih očekivanja. No, on je upotrijebio svoje znanje iz oblasti hidraulike i automehanike i zajedno s mehaničarima uspio unaprijediti bolid, te ostvariti napredak od skoro dvije sekunde po krugu.
Baš u tom periodu „Ferrari“ je upao u rezultatsku krizu zbog koje su željeli da u potpunosti promijene vozačku postavu. U njihove redove prvi je došao Clay Regazzoni, Nikijev kolega iz BRM-a, koji je vlasniku Enzu Ferrariju nahvalio Nikija i 1974. godine mu omogućio dolazak u veliku ekipu. „Ferrarijev“ bolid bio je sve što je Nikiju trebalo da krene putem do sportskog vrha. Poznat kao vozač koji je vozio precizno, bez suludih imrovizacija i s unaprijed određenom dozom rizika, Niki je već u prvoj trci za novi tim osvojio drugo mjesto, da bi u Španiji ostvario svoju prvu pobjedu. Ipak, zbog neiskustva i mehaničkih problema u jednoj od trka, Lauda je prvu sezonu završio tek na četvrtom mjestu.
– O porazima se uvijek treba raspravljati, jer iz neuspjeha možeš naučiti više nego iz pobjede – priznao je.
Već u narednoj sezoni sve je došlo na svoje mjesto, pa je Niki Lauda s 26 godina proslavio prvu titulu svjetskog prvaka Formule 1.
Nakon toga su uslijedile najopasnije godine u historiji Formule 1. Povećanje brzina u kombinaciji sa zaostalim bolidima i stazama doveli su do toga da sve više vozača gubi život, dok su mnogi od njih unesrećeni prekidali karijere.
– Kakvi ljudi se uopšte odlučuju za ovaj posao? Svake godine po dvojica umremo – bile su Nikijeve riječe koje, možda, najbolje opisuju tadašnje stanje.
Lauda nije krio da se ne osjeća sigurno na stazi, no dolazak Jamesa Hunta, njegovog najvećeg protivnika, u svijet Formule 1 bio je izazov koji mu je trebao da nastavi s trkama. Kako bi pobijedili jedan drugog, Hunt i Lauda su s bolidima izvodili vratolomije, a o njihovom je rivalstvu, koje je upisano u anale Formule 1, 2013. godine snimljen film „Rush“.
Iako se Niki uvijek smatrao fantastičnim i boljim vozačem, a Hunt tek plavokosim miljenikom žena, od Laude je, ipak, 1976. godine, uspio da preuzme titulu svjetskog prvaka iskoristivši, prema mišljenju mnogih, Nikijevu nesreću na utrci u Nürburgringu u kojoj je jedva izvukao živu glavu. Samo nekoliko dana ranije na sastanku vozača je tražio da se utrka ne vozi zbog sigurnosnih razloga. Nedostajalo je vatrogasaca i nedostajalo je osnovnih uvjeta za pomoć ako bi se dogodila nesreća. Međutim, ostali vozači su ga nadglasali i Lauda je, 02. augusta 1976. godine, sjeo u svoj bolid. Pri brzini od 200 kilometara na sat vozilom je udario u zaštitnu ogradu.
– Udarac je bio toliko snažan da mi je kaciga spala s glave – rekao je Lauda o nezgodi.
Nakon udarca njegov se Ferrari zapalio i trebalo je 55 sekundi da ga izvuku iz vozila. Lauda je zadobio teške opekotine na koži glave, oštećenje pluća i uha, te trovanje krvi zbog udisanja gasova. O težini njegovog stanja možda najbolje govori činjenica da ga je u bolnici posjetio i sveštenik, kako bi mu očitao posljednju molitvu.
– Kada sam došao u bolnicu, bio sam umoran i imao potrebu da spavam. Znao sam da to nije obični odlazak na spavanje, nego nešto drugo. Borio sam se sa svojim mozgom, čuo sam zvukove i glasove. U jednom momentu sam otvorio oči i vidio svćenika ispred sebe. Nisam želio umrijeti, nego nastaviti živjeti – priznao je on skoro četiri decenije nakon ovog nemilog događaja.
No, Laudi „samo“ život nije bio dovoljan. Želio se i dalje takmičiti te je samo 42 dana nakon nesreće, sa šavovima na glavi, ponovo sjeo za volan i osvojio četvrto mjesto na trci za Veliku nagradu Italije.
– Povratak u rekordnom roku je bio dio moje strategije. Nisam želio da sjedim kući i razmišljam o onome što se dogodilo. Ni u jednom trenutku nisam razmišljao o odustajanju. Bio sam svjestan rizika i nezgoda me nije iznenadila. U životu sam vidio brojne vozače koji su umirali ispred mene, ali sam htio da se vratim i vidim šta će dalje biti – rekao je Niki.
Drugu titulu svjetskog prvaka Niki je osvojio 1977. godine, a dvije godine kasnije je objavio da napušta Formulu 1 i da se želi posvetiti svojoj ljubavi prema avionima. No, 1982. godine se vratio s „McLarenom“.
– Zanimalo me hoće li se, kada se vratim, dogoditi klik u glavi koji mijenja stanje svijesti. Znao sam da se ne moram bojati novih vozača koji su tek došli u ovaj sport, jer sam bio svjestan svoje prednosti u odnosu na njih – rekao je on tada.
Do treće, posljednje titule, stigao je 1984. godine, da bi godinu kasnije otišao u sportsku penziju. Formuli 1 se vraćao kao komentator takmičenja za jednu njemačku televiziju, da bi 2001. godine prihvatio mjesto člana Uprave „Mercedesovog“ tima. Uz to Niki je bio posvećen vlastitoj aviokompaniji i luksuznim letjelicama koje je posjedovao. No, ni tu ga tragedija nije zaobišla, jer se 1991. godine jedan od njegovih aviona zapalio i srušio. Život je izgubilo 223 ljudi.
– Shvatio sam da se budućnost ne može kontrolisati – rekao je on nakon što je dokazano da njegova kompanija nije kriva za ovu nezgodu.
Privatni život
Ne toliko buran, ali ipak zanimljiv je bio i njegov privatni život. Obilježila su ga dva braka i pet nasljednika. U periodu kada je bio na vrhuncu karijere Niki je upoznao Merlene Knaus, tada u Evropi izuzetno popularnu manekenku, s kojom se vjenčao 1976. godine i proveo 15 godina. Za Nikija, kojeg su zbog neobične fizionomije lice zvali „Kralj pacova“, brak je s Merlene bio velika životna pobjeda, jer je „ružni“ momak uspio da osvoji ljepoticu.
– To koliko sam ružan je posebno došlo do izražaja nakon nezgode. Moja supruga se, kada me je prvi put vidjela, onesvijestila. Ljudi su inače, nakon što bi me prvi put vidjeli, uglavnom ostajali šokirani. To mi je smetalo, ali sam odlučio da operišem samo oči, kako bih poboljšao vid. Plastične operacije su dosadne i skupe, a od njih bih dobio samo drugo lice. Nije me bilo briga za njega sve dok sam mogao voziti – rekao je Niki.
Tokom braka Niki i Merlene su dobili dva sina; Mathiasa, koji je krenuo očevim sportskim stopama, i Lukasa, koji radi kao bratov menadžer. Niki i Merlene su, uprkos interesu medija, uvijek nastojali svoj privatni život držati daleko od očiju javnosti, Ni danas nije poznat razlog njihovog razvoda 1991. godine, što je ostavilo dovoljno prostora za nagađanje. Navodno ju je varao s Birgit Wetzinger, koja je kratko radila kao stjuardesa u njegovoj kompaniji, i s kojom se 2008. godine vjenčao, te dobio blizance Miu i Maxa.
– Upoznao sam je na zabavi i zaljubio se. Bila je to situacija u kojoj sam znao da je to to. Na prvu mi se svidjela zbog njenih cipela. Sve druge su nosile štikle, osim nje. To me je privuklo – opisao je Birgit, koja je tada imala 29 godina.
Iako je na samom početku njihove veze javnost Brigite doživljavala kao sponzorušu koja se udala za 30 godina starijeg milionera, ona je godinu nakon što su stupili u brak dokazala da nije tako. Naime, Niki se 2009. godine ponovo borio za život, nakon što mu je otkazao bubreg koji mu je već jednom presađen. Brigit je bila Laudin novi donator, čime je dokazala da je Lauda i u biranju odanih bračnih partnerica bio izvrstan kao i u vožnji bolida.
– Moja sadašnja i bivša supruga se odlično slažu. Merlene je i dalje dio mog života. Ona je izvanredna žena koja je sretna onda kada su i drugi sretni. Razveli smo se, ali smo ostali prijatelji, ništa se nije promijenilo. Ona i Brigit su prijateljice – rekao je Niki, koji s trećom ženom, čiji identitet nikada nije otkrio, ima vanbračnog sina Cristopha, uspješnog austrijskog biznismena.
Izvor: azra.ba