Crnogorski odbojkaš Luka Babić upravo je završio svoju treću sezonu u Ženevi, a potom ga čeka reprezentativno ljeto (igranje Igara malih zemalja), kao i Evropsko prvenstvo u septembru koje, kako kaže, ,,smo tako dugo čekali i konačno izborili svi mi”. U rubrici ,,U ogledalu” za portal MNE magazin Luka priča o svojim počecima, uspjesima, nagradama, životu… Odbojkom je počeo da se bavi sa nepunih 10 godina. I to, kaže, sasvim slučajno. Prije toga se oprobao u više sportova, ali ni u jednom nije osjetio to što je osjetio prema odbojci, od prvog trenutka/treninga. Kaže da je prvi dodir sa odbojkaškom loptom bio dovoljan da osjeti ljubav koju i danas osjeća, a prvi koraci napravljeni su u Osnovnoj školi ,,Vuk Karadžić”, sa profesorom Petrom Karadžićem.
Ima dosta individualnih nagrada, ali sigurno jedan od najvećih uspjeha izdvojio je to da je bio prvi poenter/top scorer švajcarske lige prethodne sezone, što mu je, opet, donijelo nova lijepa iskustva koja se dožive, ,,prežive” i pamte. Ali isto tako, dodaje on, smatra da se ništa ne može porediti sa osjećajem kada se obuče nacionalni dres, kada se brane boje svoje zemlje i kada bi trebalo da se pružaju najbolje partije…
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Kao da je bilo juče. Miris Podgorice u proljeće me uvijek vrati u djetinjstvo. Nakon sezone u inostranstvu, kad se vratim – svakog puta sve ljepša. Sunčane ulice i brdo Gorica, dvorište, dva stuba i kanap kao mreža, dok majka ne raširi veš, i igranje odbojke po cijeli dan. Tri godine starija sestra, učiteljica, koja me je ,,maltretirala“ kontrolnim zadacima i testovima. 
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Svoj prvi honorar sam dobio sa 16 godina od Olimpijskog komiteta u vidu stipendije, kao perspektivni mladi sportista. Ponosan na sebe, svoj prvi novac. I to zarađen od nečega što volim.
Na čemu insistirate u poslu?
– U sportu, kao moje profesionalno zanimanje je mnogo bitno kakvim ljudima ste okruženi. Kolektiv od petnaestak ljudi, gdje su svi različiti, vrlo je teško uskladiti temperamente, ali uvijek insistiram na razumijevanju i posvećenosti. To je ono što se ja trudim da uvijek pružam, pa negdje i očekujem da se vrati. I, naravno, zajednički cilj. Smatram da, ako jedan kolektiv nije privržen zajedničkom cilju, to nije pravi kolektiv.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Volim da čitam, da odlutam barem toliko koliko traje čitanje jedne knjige u neke druge dimenzije. U danima kada imam utakmice, u takmičarskom dijelu sezone, gdje je stalno prisutna neka vrsta stresa, to mi služi da se opustim. Kako već znamo o ukusima ne vrijedi i ne treba raspravljati, pa ne bih puno govorio o svom ukusu. Mada, ipak bih morao da predložim Paula Koelja i njegovih ,,11 minuta”. To je knjiga koja je na mene ostavila poseban utisak, samim tim što je cijela priča smještena u gradu u kom sam živio tri godine ( Ženeva) i za koji će me uvijek vezati predivne uspomene.
Što se kinematografije tiče, ko još nije gledao, preporučio bih ,,Notebook” a i francuski klasik ,,Intouchables”. Volim da gledam i komedije jer se uz njih najbolje opustim, a tu su svakako Džim Keri i Džef Denijels i njihov ,,Dumb and dumber”.
Koje jelo najviše volite?
– Majkina kuhinja. Sve. Na prvom i posljednjem mjestu. To je nešto što mi uvijek nedostaje tokom sezone u inostranstvu. Mislim da Džejmi Oliver nema šansi.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Smatram da recept za ljubav ne postoji, ali su obavezni neki od sastojaka koje ću navesti. Sreća, kao najveći ,,krivac” da pronađete pravu osobu. Povjerenje, podrška i razumijevanje koji se grade i želja da njegujete ljubav iz dana u dan.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete?
– Možda ne bih umjetnika, ali bi bilo interesantno oživjeti Nikolu Teslu. Imali bismo poprilično mnogo tema o kojim bismo popričali.
Putovanje koje pamtite?
– Volim da kažem da mi je sport dao ,,besplatnu” kartu za svijet. Zahvaljujući sportu sam posjetio mnogo zemalja, upoznao mnoge kulture, mnogo različitih ljudi iz različitih krajeva svijeta, stekao možda i neke prijatelje za cijeli život.
Francuska vina, švajcarska čokolada i sir, meksički začini i piramide, Italija-Rim, Venecija, španska ostrva i pršut (priznajem, naša je bolja) i još mnoga mjesta širom svijeta. Sve to staje u dvije riječi – predivne uspomene.
Mada, moram da izdvojim jedno putovanje kojeg se sjećam sa osmijehom – Istanbul. Tamo sam upoznao svoju djevojku (u gradu od 15 miliona stanovnika, ja baš upoznam moju Budvanku ) zar nije dovoljan razlog da se sjećam reprezentativne akcije u Istanbulu sa širokim osmijehom na licu?
Pjesma Vašeg života je?
– Mika Antić ,,Nepovratna pesma”. Dino Merlin ,,Sredinom”.
N.Đ.