DRUSTVO_IZDVOJENO PREPORUKA

PORTRET ANE ĐUROVIĆ: Djeca su mi vjerovala jer ih nikad nijesam prevarila

25.05.2019. u 6:15

Današnja gošća rubrike ,,Portret” je vaspitačica u penziji Ana Đurović. Ova pedagoškinja, rođena u Hrvatskoj, koja je zbog ljubavi došla u Crnu Goru, generacijama Podgoričana poznata je kao vrsna vaspitačica i reformatorka predškolskog vaspitanja, čak i danas pamti generacije i svako dijete koje je vaspitala i obrazovala, kao i oni nju.

Rođena je u Garešnici, gdje je zavšila osnovnu školu. Petogodišnju učiteljsku i vaspitačku školu završila je u Zagrebu. U Bjelovaru je radila kao nastavnica razredne nastave četiri godine. Preseljenjem u Podgoricu nije mogla naći posao u školi, pa je po nagovoru gospođe Sofije Klikovac, tadašnje direktorice JU “Ljubica Popović”, počela raditi u vrtiću. Razliku ispita za vaspitača je polagala 1969. godine, a 1972. počinje sa radom u predškolskoj ustanovi.

Razlog dolaska u Crnu Goru je, kaže, ljubav i njen suprug Mihailo sa kojim se upoznala tokom školovanja u Zagrebu.

Naša sagovornica je radila u centralnom vrtiću ,,Ljubica Popović”, kao i u nizu drugih jedinica istoimene ustanove. Ističe da je sa koleginicom Darinkom Belević pripremila program za predškolce, koji se tada izvodio u KIC-u ,,Budo Tomović”, tzv. Domu omladine. Nagrada koju su tada dobili i danas krasi glavni vrtić.

Ana se sjeća naziva svih tačaka koje je pripremala tokom tri decenije rada sa mališanima. Pamti ko je šta izvodio, u šta je svako dijete bilo maskirano, svih posjeta institucijama koje je organizovala, kao i svih dobrotvora koji su joj u tome pomagali. Ono što fascinira jeste da se Ana sjeća  karaktera djece koji su bili u njenoj grupi i prije 30 godina.

– Svakom djetetu sam pristupala s ljubavlju, promatrala sam ih, igrala se sa njima, smijali smo se zajedno, često smo i ozbiljno pričali, a ponekad i zaplakali. Nijesu sva djeca dolazila s istim predznanjem i interesovanjem, svako dijete je bilo svijet za sebe. Septembar, mjesec kada počinje vrtić sa radom, formira nam se saznanje i predstava o djetetu i na osnovu toga se pravi program rada koji je prijemčiv ne samo za grupu koja pohađa tu godinu, već i za svakog malog pojedinca grupe. Bilo ih je mnogo u grupama; nekada i do šezdesetoro, ipak i pored toga, moje koleginice i ja smo uspjevale sve da stignemo i nijedno dijete nije bilo zanemareno-priča Ana.

Učiteljica Ana ne smatra, da je danas u  radu sa djecom, najveći problem prekobrojnost grupa jer, kako kaže, dosta zavisi od organizacije.

– Hvalila sam ih, sugerisala, predlagala. Pohvala je uvijek djelotvornija od kritike. Više od 30 godina sam provela na nogama, obilazeći djecu i prateći šta oni rade. Stvarno su nastale divne generacije moje djece, vjerujem da ima malo i moje zasluge. Veliki je broj mališana prošao “kroz moje ruke” i sada imam pred očima njihova nasmijana lica – sa radošću se prisjeća ona, sretna i ponosna na svoje generacije.

Od razvoja fine motorike do opšteg obrazovanja, njena djeca su  lekcije učila ne samo u učionici, već i u brojnim posjetama institucijama, koje je organizovala, u saradnji sa roditeljima te djece. Vodila ih je u posjetu na razna mjesta: u Vladu i Predsjedništvo Crne Gore, na Akademiju umjetnosti da vajaju sa studentima, u muzeje, na aerodrom, u mljekaru na sladolede, na Lovćen…145 mališana išlo je sa njom na Skadarsko jezero uz policijsku pratnju.

Na kakve reakcije ste nailazili s obzirom na reforme i novitete koje ste uveli u radu sa najmlađom populacijom?

-Naprije su me kritikovali. Ali, ja sam svaki svoj roditeljski sastanak održavala kako bih pošteno opravdala svoj rad roditeljima, da im ukažem na mogućnosti njihove djece. Govorila sam im da je jako bitno okruženje u kojem se dijete razvija. Vi ste roditelji, vi morate paziti gdje dijete ide i sa kim se druži. Dijete neće ništa pogriješiti, samo mu treba objasniti… Prva saznanja se stiču u vrtiću, ali nažalost nije redovan kao škola. Temelji obrazovanja se postavljaju u predškolskom uzrastu, a u školi se nadograđuju. Uprava nije uvijek imala sluha za moje ideje, bili su često skeptični. Stalno mi je direktorka govorila – ti znaš da prosvjeta nema para…I znala sam da nema, ali sam nalazila druge načine.

Organizovali ste brojne posjete mališana institucijama i aktivnosti…

– Ranije su postojale samoupravne interesne zajednice, radne organizacije. Bila sam i van vrtića jako aktivna. Osnovala sam omladinsku organizaciju, koju nije vrtić tada imao. Radila sam neke programe, danas se to zovu projekti… napravila bih program i onda ,,kucala na vrata”.

Kakav je Vaš stav o predškolskom obrazovanju danas?

-Bile su neke reforme u obrazovanju, nisam stigla sve da ispratim, ali, mislim da za prosvjetnog radnika, za predškolsko obrazovanje naročito, treba najprije uvesti probni rad. Vidjeti da li vaspitač zaista voli svoj posao, jer ako mu pristupa sa ljubavlju sigurno će biti i dobar, vremenom će sve ostalo doći.

Sjeća se i da su joj majke otvoreno govorile koliko su sretne što njihova djeca vole učiteljicu kao majku.

Šta je bilo ključno da Vas djeca tako vole?

– Vjerovali su mi. Ali, ono što sam rekla to sam i realizovala. Nikada ih nijesam prevarila. Nikad im nijesam ni za šta dala mogućnost dvojakog tumačenja. Ja sam sa njima bila 100 odsto. Slušala sam ih, razgovarala, analizirala sam svaku njihovu emociju. Za vrijeme spavanja sjedjela bih kod krevetića i bilježila što smo tog dana napravili, to dijete i ja. Šta smo naučili. Da li bi trebalo nešto ispraviti.

Projekat Galerije u vrtiću ,,Sunce” čekala je godinu dana.

– U svim zemljama u svijetu otvaraju se galerije za stare. Ja sam rekla- zašto mi ne bi bili prvi i otvorili galeriju za predškolce, da oni nešto u njoj nauče -priča naša sagovornica.

Novac za podršku projekta “Galerija” je našla u Soroš fondaciji.Pored njihove novčane pomoći svi likovni eksponati, a ima ih oko 65, su donacija likovnih umjetnika Crne Gore, Akademije i srednje likovne škole sa Cetinja.  U istom vrtiću, koji je 1988. godine počeo sa radom, uredila je i dvorište. Oko 30-ak vojnika pomoglo je da posade 140 sadnica listopadnog i četinarskog drveća i ukrasnog bilja.

Nakon što je Crna Gora postala ekološka država, za otvaranje prvog ekološkog vrtića  17.11.1993. godine, pjesnik Dragan Radulović je Ani donio „Zelenu pjesmu“, koja je tada postala himna ekologa. Iste godine, prisjeća se, omogućila je djeci poseban ugođaj. Djed Mraz je helikopterom sletio u dvorište vrtića u Bloku pet, a roditelji sa mališanima su u koloni čekali da prisustvuju ovom događaju.

Ana Đurović je 2000. godine otišla u penziju i otvorila PU „Sunčev zrak“ u kojoj je nastavila da sprovodi svoje programe. Radila je do 2008. godine, a sad ,, Sunčev zrak” vodi njen unuk.

Ana ima dvije kćerke, Tanju i Korinu, šestoro unučadi i praunuče.

 Pored brojnih postignuća u vrtiću i drugih društvenih angažovanja, koliko ste uspjeli da se posvetite svojoj djeci?

-Vrlo često nisam mogla razdvojiti rad i ljubav prema svojoj djeci  i djeci iz vrtića, ali i to su moja djeca. Sa unucima imam mnogo više vremena, radim, pričam, čitam. Ovi mlađi-Anja i Boro  još uvijek čuju šta baba priča. Uživam u unučićima. Starija unuka je nastavila mojim putem. Studira Učiteljski fakultet u Nikšiću i nadam se da će i ona pronaći sebe u budućem pozivu, kao što sam i ja sebe.

Ističe da je veliki protivnik fizičkog kažnjavanja djece.

-Sa djetetom morate da pričate, i pričate…Jer ima negdje neka rupica gdje može svjetlost da prodre, da mu nešto dokažete. Ali, to ne smije da bude suvoparna priča, morate potkrijepiti životnim primjerom, analizirati njegove postupke, uzrok i posljedicu. Ja sam uvijek stvarala sintezu. Mnogi su me pitali – a što ako ni to ne pomaže? Hm, u učiteljskoj školi sam imala za diplomski rad Makarenka „Zastave na kulama“. Taj veliki ruski pedagog, koji je radio i kao vaspitač, kazao je: ,,Fizička kazna se mora znati kad će se upotrijebiti i u koje vrijeme. Ona se mora dozirati kao injekcija dojenčetu“. Dijete ne smije imati strah od toga. Djetetu će ostati to u glavici i misliće da ste ga stalno tukli. Društvo se mijenja, kriterijumi i vrijednosti su drugačije, porodica, kao osnovna jedinica društva gubi funkciju….Dijete lako možete poljuljati, upropastiti. Kad mu upropastiš psihu to je još gore. Roditelj mora uvijek biti uz dijete, ali veoma je važna i saradnja na relaciji nastavnik- dijete- roditelj. Tu saradnju moramo zajedno da uspostavimo da izvedemo tu malu ličnost do kraja.

Za svoj predani rad roditelji su je predložili za nagradu ,,Oktoih”, koju je i dobila 1994.godine.

Naša gošća  penzionerske dane provodi uživajući u unucima i ugađajući im, te vraćajući se literaturi i velikim književnim djelima. Kada bi bila u prilici, bez dileme kaže, opet bi birala profesiju vaspitača.

-Bih. Bez obzira na platu, na primanje. Trstenjak je rekao: ,,Rođen sam kao prosvjetni radnik, hoću da budem njihova luča i gorjeću za te mlade“. Žao mi je što se moj radni vijek završio. Ono što sam tada u generacijama mojih mališana formirala i sazdala, to stoji i danas u njima, i to mi ne može niko oduzeti. Njihovi roditelji, sigurna sam, znaju kako sam im vaspitavala djecu.

 

M.S.

Foto: B. Šekularac/Privatna arhiva