MAGAZIN PREPORUKA
ZAŠTO JE VAŽNO DA NE PROPUŠTAMO STVARI U ŽIVOTU: “Jednog dana” nije dan u nedjelji
Foto: Shutterstock
Imam jednu prepametnu mladu koleginicu. Zove se Lindsay. Amerikanka je, baka i mama su joj Makedonke. Balkanska genetika – odmah mi je postala draga! Ne samo da je vrijedna i pametna nego je i pravo srce od drugarice!
I eto Lindsay bila u Njujorku i donijela mi dva divna poklona. Najbolju nujoršku kafu iz veoma poznate pržionice i jedan divan kao trava zeleni blok na kome piše: “Ima sedam dana u sedmici. Jednom nije jedan od njih”. Lijep blok koji može da mi služi kao podsjetnik.
Malo razmislim šta to treba da znači i onda shvatim -Živi danas i ne odlaži važne stvari u životu za neke druge dane.
Obožavam poklone a naročito one koji u sebi nose neku posebnu filozofiju koja me dirne u srce! I baš pravi poklon da me podsjeća da ono što želim ostvarim danas i ne odlažem za neki drugi put.
Svako od nas govori: “Jednom kad budem imao vremena naučiću bolje neki strani jezik, neki put ću početi da trčim, jednog dana želim da posvetim više pažnje djeci i prijateljima ili roditeljima. Jednog dana ću otići u neku daleku zemlju. Moram jednog dana da sredim ormane ili jednom ću obići tetku u staračkom domu.”
A onda odjednom shvatimo da još uvijek nijesmo usavršili strani jezik, djeca odrasla, prijatelji se rasuli po svijetu, roditelji ostarjeli a tetka umrla u staračkom domu. Ostala samo još čeznja za neko lijepo i egzotično putovanje …
Vrijeme curi kao voda iz pocijepane kese. Nekad, kad kupim trešnje na pijaci, probušim kesu na nekoliko mjesta i napunim je vodom sa česme. Kroz rupe na kesi prolazi voda, baš kao i vrijeme u našem životu.
Imamo toliko planova, želja, snova i nada. Ne znam kako je sa vama, moje su želje nekad velike i skoro neostvarljive a ponekad majušne i mogu da se ostvare za čas, neki planovi su veliki i skupi u svojim ostvarenjima, a za neke je potrebno samo malo vremena i volje a ipak nekako odlažem ih za neki dan, za onaj dan koji ja zovem – jednog dana.
Toliko sam voljela da pišem, da pišem na mom maternjem jeziku a opet nemam vremena . Obaveze oko posla, djece, porodice, oko poslova u kući… I tako nikako da stignem, požalim se nekim prijateljima i shvatim da su i oni u sličnoj situaciji. Vrijeme prolazi a ja sve čekam nešto bolja vremena.
Onda shvatim da kao apsolutni kontrolor moram da napravim neko mjesto u svom kalendaru i agendi za neke stvari koje želim da uradim…
I tako, svake dvije nedjelje odvojim dva, tri sata za pisanje. Znam da sam daleko od brilijantnih, ali imam dovoljno prostora za popravku i poboljšanje. Neko želi da putuje, neko da nauči nešto novo. Imam kolege koji žive preko dvadeset godina u Baselu u ne govore nijednu riječ njemačkog. Ne mogu to da shvatim! Svi oni kažu da će jednog dana kada imaju malo vremena nauče Njemački. Žive tako u izolaciji, bez pozorišta, lokalne politike i kulturnih događaja u nekoj vrsti modernih korporatskih rezervata, a kad bolje razmislim, ako učimo samo jednu novu riječ svakog dana za dvije godine ćemo naučiti preko 700 riječi što je i više nego dovoljno za jednu veoma solidnu konverzaciju…
I tako čekajući jedan dan, koji ne postoji ni u jednoj nedjelji propuštamo toliko lijepe i važne stvari u životu. A život je čudo i prozuji za čas…
Ne znam šta je vaš plan ili o čemu maštate. Ja danas počinjem da šijem. Pa dobro, neću biti konkurencija ni Karlu Lagerfeldu, ni Dolče i Gabani, ali neću više da jurim krojačice niti da molim nikoga da mi zašije rajferšlus i podigne porub na pantalonama…
A Lindsay, moja koleginica, baš je srce, svojim lepim i pametnim poklonom me podsjeti da- jedan dan -pretvorim u neki ponedjeljak i petak, i tako ostvarim bar neke od želja koje godinama nosim u džepovima…
Izvor: CosmoBLOG /Snegy Neff
Najnoviji komentari