PREPORUKA SLAJDER
PORTRET RUKOMETAŠA VESELINA VUJOVIĆA: Kada naučiš da budeš pobjednik na terenu, pobjednik si i u životu
Nekadašnji najbolji rukometaš svijeta, osvajač olimpijskih medalja i nebrojenih trofeja širom Evrope, Cetinjanin Veselin Vujović današnji je gost rubrike “Portret”. On je “surovi profesionalac”, domoljub, brižna glava porodice i jugonostalgičar.
Sportska legenda, čiji je početak na parketu RK “Lovćen” bio sasvim slučajan, punio je svojom igrom novinske stupce sportskih redakcija širom bivše Jugoslavije. Vujović je osvajač zlata na Olimpijskim igrama 1984. i bronze 1988. godine, zlata na Svjetskom prvenstvu 1986. godine i trostruki osvajač Lige šampiona.
Karijeru je započeo u Lovćenu, a nastavio u Metaloplastici, jednom od vodećih jugoslavenskih klubova. Nakon Šapca, otišao je u Barselonu, sa kojom je osvojio EHF Ligu šampiona. Vujović je osvojio još dvije Lige šampiona – sa Metaloplastikom 1985. i 1986. godine. Za najboljeg sportistu Jugoslavije imenovan je 1986. godine, a 1988. za najboljeg igrača svijeta Međunarodne rukometne federacije. Trenersku karijeru započeo je 1995. godine. Od 2015. godine je selektor reprezentacije Slovenije sa kojom je prošle godine osvojio bronzu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.
Prošlog mjeseca povukao se sa kormila Železničara, gdje je bio od ljeta. 2018. godine. Tu odluku, kao i budući angažman, kratko je prokomentarisao:
-Iz Niša sam otišao zbog nedostatka uslova za ozbiljan rad i slabe organizacije kluba. Odmah po odlasku dobio sam ponude iz Qatara, Rumunije i Portugala. Ali sačekaću još neko vrijeme jer mislim da bih mogao raditi u zemljama sa ozbiljnim rukometnim rejtingom i u dobrom klubu.
Svoju slavu nosi jednostavno, ali i bez lažne skromnosti.
-Vremenom se naučite da ste slavni. Ali ako ste se ponašali normalno u najsvjetlijim trenucima, kada ste bili aktuelni, ljudi će vas prihvatiti. Ima jedna poslovica koja kaže: kada se penješ stepenicama slave pozdravi ljude koji se spuštaju dolje jer nikad ne znaš da li će se sreća okrenuti. Tako sam se ponašao cijelog života. Razumijem običnog čovjeka koji se divio mojim igrama ili koji hoće da mi stisne ruku i da se slika sa mnom, jer i ja takav osjećaj imam kada vidim vrhunske sportiste u svijetu kojima se divim i koje poštujem – priča Vujović.
Interesantno je da je u mladosti preferirao košarku jer je ona “igra ulice”.
-Jednom je naša škola trebala da igra neku rukometnu utakmicu. Zamolili su me da dođem jer ih je bilo malo. U onom šortsu isječenom od farmerki preskočio sam ogradu igrališta i tog dana smo pobijedili. Eto, na sreću smo pobijedili – početak je jedne brilijantne karijere na svjetskom nivou. Dalje je, kaže, nastavio da igra i zapazio ga je tadašnji trener Lovćena Miško Popović koji ga je i pozvao.Uzori su mu bili tada aktuelni rukometaši Loćena, Ratko Marković i Marko Ivanović.Dodaje da su oni tada bili miljenici grada, te da je “zbog takvih igrača i ljudskih veličina” počeo da se bavi rukometom. U toj karijeri nailazio je na brojne prepreke, kao i svi, i na sportskom terenu ali i u životu.
– Svako ima te prepreke, ali kada ste jaki u glavi, kada vjerujete u sebe, kada znate koji je pravac, kada imate kontinuitet, onda je sve nekako lakše. Kada naučiš da budeš pobjednik na terenu onda si pobjednik i u životu – jasan je Vujović.
Dobitnik ste brojnih priznanja, među njima i Povelje “Ivana Crnojevića”. Šta za Vas ona znači?
-Priznanje koje sam dobio od grada Cetinja sam primio jako emotivno. To je prvo priznanje koje sam dobio kao Cetinjanin, Crnogorac. Nešto što se desilo u momentu kada puno dobrih stvari radim u sportu. I bilo mi je krivo što nijesam mogao da lično primim tu nagradu. Puno mi znači jer je to dokaz da me se Cetinjani sjećaju. A ja se osjećam Cetinjaninom i doživotno ću tako razmišljati.
Šta Vam predstavlja najveći uspjeh u karijeri?
-Ne mogu izdvojiti ništa kao najveći uspjeh u karijeri, što bi značilo u pojedinačnom smislu. Ali biti 45 godina aktuelan, od prvih koraka kada sam postao i najbolji junior igrač na svijetu, pa najbolji student, pa najbolji senior na svijetu… Održati se na nivou 45 godina kao igrač i kao trener, i dalje biti aktuelan. Zadržati porodicu, ostati čist u svemu tome -nije lako. I to je najveći uspjeh u karijeri.
Kažu da za poziciju “vrhunskog u svom poslu” treba odricanja. Čega ste se Vi odrekli?
– Vrhunski sport stvarno iziskuje velika odricanja, ali i vraća se puno. Biti poznat i priznat je ogromno priznanje. Ali, ne biti uz svoju porodicu u trenucima kada cijeli svijet je zajedno, kada su novogodišnji i božićni praznici, rođendani, slave. To je jedan veliki i težak teret koji morate nositi cijelog života. U svemu tome najveću zahvalnost dugujem svojoj supruzi koja je uspjela da održi sve to. Da ostane uz mene svih ovih godina. I podigne našu djecu. Sad sam već i djed i osjećam se ponosno što sam se ostvario i kao sportista i kao čovjek.
Vi ste legenda jugoslovenskog rukometa, i među najboljim rukometašima svijeta. Šta Vam znače takva priznanja od stručne javnosti ali i pratilaca rukometa?
-Kada dobijete taj epitet legende a još uvijek ste živi onda je to jedno ogromno priznanje. Kada vas ljudi vole i poštuju od Vardara pa do Triglava, to je nešto fenomenalno. Ja se osjećam Jugoslovenom. Jugonostalgičar sam, i još se naježim kada čujem himnu “Hej Sloveni”, i to će biti tako do kraja mog života tako. Nevjerovatno je to kako ljudi reaguju na mene, na Dragana Kićanovića, na Dina Rađu.., na puno tih ljudi koji su u bivšoj Jugoslaviji ostvarivali rezultate i raspad te zemlje je najveća nesreća koja se mogla desiti narodu na ovom prostoru.
Vujović često pokazuje koliki je jugonostalgičar. Kako kaže, to je bila zemlja razorena politikom, i “da smo ostali zajedno bili bi u ekonomskom, sportskom, u svakom smislu, jedna evropska velesila”.
Koja su iskušenja u svijetu sporta?
-Iskušenja u svijetu sporta ima puno. Kada mladi momci dođu do velikih para onda prosto izgube kriterijume. Ali ako ste vi jaki u glavi, onda nema nikakvih iskušenja. Znate šta je dobro i što je loše. I povučete jasnu granicu između toga. Kada pogledate koliko poroka ima i na šta sve omladina pada to je kada ste sportista sve puta deset. Prema tome, svi oni koji znaju šta je osnovni cilj sporta i zbog čega su tu ne padaju u takva iskušenja.
Koje su to lekcije koje prenosite mlađim kolegama, ne samo sportske već i životne?
-Mladim kolegama govorim da ne budu ničije kopije. Da budu svoji. Imam jednu sentence – draže mi je da umrem na nogama, nego da živim na koljenima. To znači da bez obzira šta misli okolina ipak rade stvari kako oni misle da treba jer, na kraju, i njihov poraz ili uspjeh će biti samo njihov.
Ipak, Vujović nije oduševljen razlozima zbog kojih danas omladina ulazi u svijet sporta. Kako kaže, ranije su se “najbolji i najljepši momci” bavili sportom.
-Danas mladi ljudi ulaze u sport po savjetu roditelja misleći da će uzeti ogroman novac, zanemaruju obrazovanje. I to je najveći problem koji imaju. Da li to znači da vrhunski sportista treba da bude neobrazovan i glup? To je najgore mišljenje koje može vladati među njima i njihovim roditeljima.
Vaši javni istupi su stavovi jednog pacifiste.
-(smijeh) Ja jesam pacifista. Ja stvarno mrzim nasilje. Mrzim kad viđam slike ratova, ubistava. To je katastrofa. I takav sam čovjek. Ajde da kažem umjereni pacifista, koji neće prvi dirnuti nikoga ali ako me dirneš ja sigurno ti neću ostati dužan. Tako da ne bih baš za sebe rekaao da sam veliki pacifista, ali mrzim divljanje mase i rulje. Hiljadu puta sam bio u pozicij da me nekoliko hiljada ljudi vrijeđa, psuje. A niko od njih ne bi bio u stanju da se sretne sa mnom oči u oči, van terena. To je ono čega se užasavam.
Treninzi, utakmice, putovanja uzimaju dosta vremena, pa mu je, kaže, ostajalo vrlo malo vremena za porodicu i privatan život. Nikad nije otišao na zimovanje. Sport dominira, a privatan život je podređen. Satisfakcija je što, kaže, svi koji su oko njega, prije svega porodica uživaju i žive od njegovog profesionalnog angažovanja. Zato je tu jasan njegov stav da prioritet ima sport.
Kako je Vaša porodica podnosila mijenjanje klubova?
-Jednom prilikom sam rekao da ću se baviti sportom sve dok moje mišljenje o svemu tome bude imalo prioritet. Znači, ići ću tamo gdje ću ja kao igrač ili trener imati prosperitet, gdje ću imati dobre rezultate i moja porodica mora da me podrži u tome. Prvi put kada pomislim da treba da odem negdje zato što će mojoj ženi biti lijepo jer je tamo more, ili mojoj kćerci zato što je veliki grad onda ću razmišljat da prestanem da se bavim ovim. Znači, porodica trpi i trpjeće sve dok se ja budem bavio ovim sportom.
Da li mislite da ste nešto propustili u odrastanju svoje djece dok ste bili zauzeti sportskim obavezama?
-Naravno da sam propustio puno toga. Ali je velika stvar kada se vraćate sa dugih putovanja, takmičenja da znate da imate gdje da se vratite. Da vas čeka neko ko vas voli, porodica, djeca. I ne morate vi biti sa njima da biste im pokazali ljubav, ljubav se može pokazati i na daljinu, nekad više nego kad ste 24 sata sa nekim.
Da li imate hobi? Šta Vam je bijeg od stresa i brojnih obaveza?
-Moj hobi je moja vikendica na rijeci. Obavezno kada sam u Šapcu odem do svoje vikendice svakog dana. Odmara me pogled na rijeku, druženje sa prijateljima. Odigram partiju karata. To su stvari koje me opuštaju. Tu sakupljam snagu jer sve ovo što radim je jako stresno. To je jedno veliko opuštanje za mene.
Za ovog velikog sportistu kojem je sve na terenu jasno i uštimovano, ljubav je “jedno je jedno katastrofično stanje u kojem iako znate da ginete vi se zalijećete ponovo i udarate glavom o zid”. Sve dok ne shvatite da sve to treba prihvatati umjereno.
-Ljubav je za mene kada poslije 40 godina braka kasno dođem kući, otključam vrata i vidim svoju ženu kako spava. I osjetim toplinu oko srca, to je nešto što me čini srećnim.
Vujović ima i plan za penzionerske dane, vraćanje svojim korijenima.
-Želim da svoju karijeru završim uspješno, da se polako penzionišem i da se vratim Crnoj Gori i Cetinju. Da tamo proživim svoju starost. Cijelog života mi je Cetinje u srcu, moja porodica i roditelji, a tako malo sam bio sa njima.
M. Sekulić
Najnoviji komentari