MAGAZIN SLAJDER
SARA VUJOŠEVIĆ U OGLEDALU: Za pravu ljubav potrebna je sposobnost da budemo sami
Današnja gošća rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je operska pjevačica Sara Vujošević.
Rođena je u Podgorici, gdje je završila nižu i srednju muzičku školu ,,Vasa Pavić”, na odsjeku za Solo pjevanje, u klasi crnogorske primadone prof. Larise Dašić – Simović, učestvovala na dječjim festivalima i sa Dejanom Perišićem snimila spot i pjesmu ,,Košuta”. U Podgorici je i magistrirala, na Ekonomskom fakultetu. Ipak, prevagnula je muzika. Osnovne studije operskog pjevanja okončala je u Novom Sadu na državnoj Muzičkoj akademiji u klasi primadone u operi Srpskog narodnog pozorišta Vere Kovač -Vitkai. Usavršavala se u Beču, magistrirala i doktorirala u Moskvi.
Nedavno je na Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga i obrazovanja predstavila prvo istraživanje crnogorske operske muzike, monografiju ,,Realizacija nacionalne tematike u operskoj umjetnosti Crne Gore”, koja je ujedno njen odbranjeni doktorat na jednom od najstarijih ruskih državnih univerziteta, gdje je stekla zvanje dr muzikologije, krajem 2017. godine.
Knjiga je izvorno pisana na ruskom, izdavač je Ministarstvo kulture Ruske Federacije, a uskoro se očekuje izdanje na maternjem jeziku.
Sara Vujošević je majka dva dječaka. Djetinjstvo je podsjeća na svježe, vrele majčine bajadere, solističke dječje koncerte, putovanja i Bar. Upućenost u detalje je ono na čemu insistira u poslu, dodavši da je vjerovatno tu ,,preveliku” dozu odgovornosti da se uvijek bude na visini zadatka u bilo kojem angažovanju ,,zaradila” još odmalena. Kaže da je za pravu ljubav, prvenstveno, potrebna sposobnost da budemo sami, jer samo ćemo na takav način biti u stanju dokučiti suštinu druge osobe, da dajemo i primamo bez padanja u ponor zvani – ,,zavisnost od drugih”.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Postoje tri varijacije na temu. Zatvaram oči i prvo na šta pomislim kad zaželim da se prisjetim djetinjstva je miris svježe, vrele bajadere, djela ruku moje brižne majke, a koja se hladi na prozoru dnevne sobe. Još jedna krupna naznaka djetinjstva jesu pregršt solističkih dječjih koncerata i bezbrojna putovanja usljed istih – mijenjanje scenskih haljina, usaglašavanje repertoara i redosljeda pjesama koje ću izvoditi na svakom sljedećem koncertu, besprekorna organizacija, djeca (uglavnom vršnjaci) koja pjevaju u glas sve te moje dječje pjesme. I, svakako, Bar, obožavani grad mog djetinjstva.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Oh, naravno. U moje vrijeme su bile veoma popularne tzv. lutke Bebe iliti ,,ćelavice” (kako smo ih mi, djevojčice, žargonski nazivale). Ne znam sa čime bih danas tu vrijednost i značaj pomenute lutke mogla da uporedim, kako bih vam dočarala radost što sam je među prvim curicama iz mog kvarta imala. Pritom je u mojim očima vrijednost te lutke Bebe bila još veća, upravo zbog tog zarađenog i potrošenog honorara na istu. A novac je, naravno, bio nagrada sa dječjeg festivala u Novom Sadu. Nezaboravno iskustvo.
Na čemu insistirate u poslu?
– Poznata sam oduvijek kao neko ko voli da je, u profesionalnom smislu, upućen u sve detalje, posebno kad se radi o projektima koji su moji, autorski. Vjerovatno sam tu ,,preveliku” dozu odgovornosti da se uvijek bude na visini zadatka u bilo kojem angažovanju ,,zaradila” još odmalena, kada je organizatorski sistem u koji sam ,,upala” prosto zahtijevao od mene da budem maksimalno odgovorna – kako bi se svi zacrtani planovi sa mnom, kao dječjim izvođačem, realizovali.
A danas, mogu otvoreno da kažem, da tu vrstu ,,profesionalnog opterećenja” cijenjenim saradnicima i kolegama kompenzujem uglavnom kvalitetnim after party-em.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Ne tako davno sam pročitala jedno vrlo zanimljivo djelo ,,Duh umjetnosti” Radomira Konstantinovića (tačnije, zbirku eseja) tzv. mozaik od pojmovnih varijacija, semantičkih i estetskih, na temu Tvoraštva i principa Tvoračke subjektivnosti.
,,Nemoguće je biti ravnodušan i biti u duhu tvoraštva; Nemoguće je biti u duhu afektivne banalnosti i biti u duhu umjetnosti; čovjek za čovjeka može da tvori jedino- pred budnim, usplahirenim, radoznalim čovjekom, čiji ljudski nemir oduvijek pokreće samo slutnja o našem neznanju… I to je sva tajna i sva agonija duha umjetnosti…”
A što se tiče filma – preporučiću jednu poučnu priču za društvenu zajednicu i suštinu prihvatanja različitosti među pripadnicima iste. Priču koja nam poručuje da čista ljubav, ma koliko posmatračima bila drugačija (pojedinim, nažalost, neprihvatljiva i osuđujuća) nikad ne može biti zločin.
,,Carol”- ,,Film u kojem je tako bolno precizno oslikano i do detalja rasčlanjeno ono najveličanstvenije što nosimo u svom genetskom kodu: moć da zavolimo i zaboravimo na sve što nije ljubav”.
Koje jelo najviše volite?
– Sve vrste klasičnih salata su dobrodošle na mom meniju.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Prvenstveno, sposobnost da budemo sami. Samo ćemo na takav način biti u stanju dokučiti suštinu druge osobe, da dajemo i primamo bez padanja u ponor zvani – ,,zavisnost od drugih”. Dopustiti drugima apsolutnu slobodu i držati se uvjerenja da nam niko ne može oduzeti sreću, jer nam, na kraju konca, ista nije ni data od drugih.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Velikog humanistu, duhovnika, intelektualca, mirotvorca, eruditu, ljubitelja umjetnosti, koji je dao veliki dopinos našoj kulturi – Don Branka Sbutegu. Citiraću jednu od njegovih, meni omiljenih, rečenica: ,,Između slobodne budale i neslobodnog genija, uvijek ću glasati za slobodnoga.”
Putovanje koje pamtite?
– Iz tog spoja – prirode duha sa osobenostima moje matčne profesije, proizilazi i neiscrpna radost putovanjima. Pronicanje u neistražene sklopove datih kulturnih mentaliteta podstiče inspiraciju, a svako spoznato geografsko tle se duboko i neizostavno ukorjenjuje u meni. Ali ako već moram da izaberem određeno mjesto, neka to bude sveti, drevni Jerusalim, grad gdje se ukrštaju esencije tri velike religije: judaizam, hrišćanstvo i islam.
Iako me put u nekoliko navrata nanosio u tom pravcu, nemoguće je ne željeti vratiti se ponovo tamo.
Pjesma Vašeg života je?
– Od poezije – to je svakako pjesma ,,Ako”, od autora – engleskog nobelovca i jednog od najpopularnijih pisaca Ujedinjenog Kraljevstva s kraja XIX i početka XX vijeka – Radjarda Kiplinga.
A ako me pitate za kompoziciju – neka to bude simfonijska poema B. Smetane ,,Vltava”. Kad god je slušam, prisjećam se kompozotorovog opisa tog djela: ,,Dva izvora izbijaju iz hladovine gora – jedan topao i veseo, drugi hladan i ozbiljan. Njihovi brzi talasići, spajajući se, jasno žubore preko kamenja i svjetlucaju na sunčevom zraku. Od bistrog planinskog potoka, u daljem toku, postaje rečica Vltava, šumeci sve jače što dalje teče, prolazeći kroz tamno borje, kroz koje odjekuje lovački rog. Prolazi i kroz poorane njive, na kojima se čuje svirka: svadba, igra, veselje. Noću, pri mjesečini, vile vode kolo po njenim zlatnim talasima, u kojima se iz daleka ogledaju tvrđave, spomenici slave… Nadalje, Vltava šumi svojim vodopadima, prodire kroz planinsko stijenje i lomi svoje talase o razbacane kamene blokove. Odatle teče, ušavši dostojanstvenim tokom, u široko rečno korito… Vltava tu juri svom silinom i slavom da zatim umakne kompozitorovom pogledu u daljinu.”
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
