DRUŠTVO SLAJDER

PORTRET DR RADE RUDANOVIĆ: Moja najveća nagrada je osmijeh zdravog djeteta

13.04.2019. u 6:33

Dr med sci Rada Rudanović, pedijatar – neonatolog koja od 1990. godine radi sa najmlađom populacijom u Crnoj Gori u Centru za neonatologiju u Institutu za bolesti djece, današnja je gošća rubrike “Portret”. 

Rođena je u porodici prosvjetnih radnika, a djetinjstvo je provela u Hrvatskoj, Sloveniji i Crnoj Gori. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Beranama, a studije medicine u Beogradu. Njeni uspjesi na polju neonatologije poznati su širom zemlje, i u regionu. Ljubav prema medicini prenijela je i na  kćerke koje su takođe izabrale da se bave dječijim zdravljem. Sin je odabrao ekonomiju. Baka je šestoro unučadi.

Centar, na čijem je čelu bila 19 godina, prva je adresa malih ,,divova”, kojima je znanjem, pažnjom i ljubavlju pomagala da kroče u život što zdraviji i sa što manje prepreka.  Svaki osmijeh zdravog djeteta na ulici, godinama nakon što ga je liječila, kaže, njena je satisfakcija za sate i sate provedene na neonatološkom odjeljenju, kroz koje godišnje prođe do 700 djece. Najteže joj, ističe, pada stalno preispitivanje da li se moglo učiniti nešto više, iako je svjesna da, u nekim situacijama, nije. Najmanja prijevremeno rođena beba koja je bila njen pacijent težila je svega 650 grama.

Objašnjava da se svi ljekari najviše plaše rada sa najmlađim pacijentima. Ipak, dodaje, bebe dosta toga ,,kažu”: plač, boja kože, osmijeh, kontakt očima …

-Da bi radio ovaj posao čovjek mora dosta da uči. Ali, ne da se plaši. Uvijek čitaš, nalaziš novine. Jako sam radosna kad negdje predstavljamo naše odjeljenje, i ne postoje stvari koje su nam nepoznate. A za neke smo i preteče. Ovakva odjeljenja mnogo koštaju i jako su zahtjevna. Kad sam u Japanu bila prije 20-ak godina u jednoj bolnici, bio je stari ljekar koji je, iako u penziji, često dolazio. On je bio savjetnik. To je želja i entuzijazam za rad sa djecom, i sigurnost koju dobijaš godinama. Nikada neću zaboraviti kada je jedan mladi ljekar rekao-sve smo učinili… Ne, mi nismo sve dali. Dok god srčana radnja postoji kod bebe nismo sve učinili. Uvijek možemo još nešto da joj damo. I uvijek moramo tu misao da slijedimo. Da se borimo za svako dijete, za svaki život, kao da je to neko naš najbliži. Tu ne postoji razlika. I za takav posao ne postoji nadoknada. Tu granice nema. Čovjek mora ili jednostavno da se preda potpuno ili da odustane. To je ono što nas održava –  objašnjava doktorka.

Ona dodaje da, pored nekih propusta u obrazovanju ljekara, ipak “naš sistem pruža širinu”. I ta širina, za razliku od nekih gdje su doktori usko specijalizovani za jednu oblast od samog upisa medicine, pruža sigurnost u radu.

-Pitanje je samo da li čovjek ima vremena za sve to. Kod nas da bi postao doktor nauka moraš imati 50 godina. Ja sam sa 50 godina doktorirala. Dok su drugi grabili, ja sam se usavršala. I trudila se da prenesem znanje drugima. Dugo sam bila asistent, pa saradnik u nastavi. Sve ono što treba da zna jedan neonatolog u svijetu ja sam ovdje radila – kazala je dr Rudanović.

Vraćajući se na  sam početak rada, naša sagovornica kaže da je pedijatriju i neonatologiju  zavoljela kroz rad sa dr Vlajkom Boričićem.

-Nakon studija vratila sam se u Berane. Jako lijepe uspomene me vežu za  ljude u tom gradu. Moj dobar učitelj je bio dr Vlajko Boričić, jedan od doajena crnogorske pedijatrije. On je znao francuski, ja njemački. I uvijek sam nosila neke knjige na njemačkom, a on je čitao Debrea. Sve što je radio bilo je onako knjiški, što se meni uvijek sviđalo. Prenio je i na mene to da gledam pacijenta, slušam majku. Da ne gledam samo kroz nalaze. Znate, i malo dijete voli kad ga gledate u oči, i kroz priču mnogo saznate – sa osmijehom se dr Rudanović prisjeća tog perioda.

Tih stavova se pridržava i danas i pokazuje razumijevanje za potrebu roditelja da se obrate za pomoć čak i kad vidljivi razlozi ne postoje.

-Ne morate dijagnozom početi pregled. Ne mora dijagnoze ni na kraju da bude. Ali morate pokušati da nađete razlog koji je doveo jednu majku kod ljekara. Pa makar i zdravo  dijete dovela. Nekada i takvom djetetu nešto možete pomoći – kazala je ona.

Kakva je razlika u statusu ljekara, nekad i sad?

-Ja sam bila jedina žena ljekar tada u Beranama. Mi smo uživali i poštovanje i razumijevanje od roditelja pacijenata. Pa i sad uživamo. Ali, danas je mnogo  kritizerstva. Sve što ne valja nama se vraća kao bumerang. Moraju postojati jedinstveni stav i protokoli. Ako se poštuju onda će vrlo teško doći do konflikata.  Danas su ljudi možda i nezadovoljni. Ili žele mnogo više nego što su ranije. Najgore je polu znanje. Nikada vam se obrazovani ljudi neće miješati u struku. Nije dijagnoza ono što izbaci kompjuter… Ima mjesta i monitoru i sestri i ljekaru. Svako tu ima svoju ulogu – pojašnjava doktorka.

Roditeljima saopštavate dobre, ali i loše vijesti. Kako se naviknete na to?

-Uvijek morate da budete iskreni. Ta istina ne smije da bude gruba  već  morate naći mjeru i procijeniti koliko je roditelj upoznat. Majka uvijek zna, predosjeća. Mnoge stvari zna i prije nego joj kažete. Uvijek treba pustiti roditelje da vide dijete. Zato smo i otvoreno odjeljenje. Nijesam za to da dajete veliku nadu, ali nijesam ni pesimista. Bez optimizma moj posao ne bi postojao.

Šta Vas raduje u poslu, a šta rastuži?

-Imam jako puno radosnih momenata u karijeri. Kad sretnem mlade ljude, roditelje i moje bebe sa osmijehom. To su mi sve radosni momenti. A tužnih… Teško mi je uvijek kad ne uspijem da pomognem, kad sretnem dijete koje ima probleme… Kad dođe do pogoršanja stanja djeteta koje  je bilo dobro, to mi je najteže. Ne postoji teži momenat. To znaju i na odjeljenju. Ja sam tog dana toliko tužna. I suze mi same naviru na oči. Nesrećna sam.

 

Kako ste uspijevali da uskladite porodicu i karijeru?

-Karijera nikome ne bi trebalo da bude prepreka da se ostvari kao roditelj i da stvori porodicu. Ne postoji opravdanje da je majka zauzeta karijerom i da djeca i porodica ne budu na prvom mjestu. Svaka žena trebalo bi da se ostvari kao majka. Da ima dijete i da ga njeguje. To je jedino ono pravo za šta se žrtvuje. Porodica i djeca su svetinja. Tako sam vaspitana. Moja majka, Slovenka, odnjegovala je petoro djece…  Dešavalo mi se da zaboravim i rođendane svoje djece, zbog teških slučajeva koje sam imala u bolnici. To mi je  donijelo noći griže savjesti. Ali sam kasnije nalazila način da svojoj djeci nadoknadim propušteno.

Njen trud i ulaganje u porodicu i djecu pokazali su se i kroz uspjehe koje su  oni ostvarili. Kćerka Mina  je dječiji kardiolog, a Mira neonatolog. Sin Radomir je ekonomista. Dodaje da ih nije usmjeravala u odabiru životnih poziva, ali da su bili dobri đaci, i da je insistirala da moraju nastaviti s obrazovanjem.

Kaže da joj je vrijeme koje provodi sa unučadi najdraže i da se, pored brojnih obaveza, trudi  da održe bliskost.

Šta Vam je ovaj poziv donio?

-Donio mi je radost susreta s izliječenom djecom. Nijesam dobila nagrade ni na odjeljenju na kojem radim. I nijesam žalosna zbog toga. Meni su nagrade djeca i timski rad sa osobljem na odjeljenju koje je predivno.  Od 90-e godine, skoro svaku Novu godinu sam dočekala na poslu. Sestre su bile uglavnom sa strane i mlade. Ja sam znala da ih pustim i da im kažem ako se dešava nešto da ću doći po njih… Mi smo živjeli tu i radili. Ovaj posao zahtijeva povjerenje, i one trebaju da ga zavole. Ali i da znaju da postoje stvari koje ne smiju da pogriješe. Kao ni kući što ne smiješ da zaboraviš svoje dijete, da ga pustiš da se povrijedi… Postoje greške koje se ne praštaju. Nije lako dežurati. To je noć, smjenski rad… Noć je fiziološki predodređena za san. Da bi se ta budnost održala nešto nekad moraš da uradiš. Spremaš toliko obroka za bebe, neke hraniš sondom, kod teškog djeteta radiš aspiraciju… To je proces koji traje čitavu noć. To ne rješavate strogoćom. Mora postojati povjerenje. Da one imaju samopouzdanje i da ih stalno edukujete.

Dr Rudanović na pitanje da li ima vremena za neki hobi, kaže:

-Zbog toliko profesionalnog davanja sebe i svog vremena, hobije sam stavila na stranu. Volim da čitam. I da slušam muziku. Čak sam išla u muzičku školu. Nekad sam voljela i te starogradske pjesme. Klasiku sad preferiram. Ranije nijesam mogla slušati operu, sad djeluje umirujuće na mene. Jednu noć sam  na odjeljenju slušala koncert kod britanske kraljice, do tri sata ujutru.  I mislim da i ovim našim malim bebama treba puštati muziku… I moja majka je voljela muziku.

 

M.Sekulić

Foto: B. Šekularac