Današnji gost rubrike ,,Portret” je glumac Crnogorskog narodnog pozorišta Slobodan Marunović, i trenutno najstariji na toj ,,poziciji” u toj ustanovi. Marunović je rođen u Mojkovcu, a osnovnu i srednju školu završio je u Danilovgradu, gradu svog djetinjstva kojem se uvijek rado vraća. Srpsko-hrvatski jezik i književnost studirao je u Nikšiću i Beogradu. U svojoj karijeri, ostvario je veliki broj uloga u pozorištu, na filmu i televiziji, a režirao je i 25 predstava.
Filmski festival, čiji je jedan od osnivača i umjetnički direktor, ,,Green Montenegro International Film Fest” (GMIFF), koji se ove godine peti put održava na Žabljaku, po svom kvalitetu i sadržaju,prepoznat je kao jedan od 39 najznačajnijih ekoloških filmskih festivala u cijelom svijetu i uvršten je u Asocijaciju Green Film Network.
-To je veliki uspjeh za tako mlad festival! Ali zaista smo se trudili da imamo prave i angažovane filmove iz oblasti zaštite životne sredine i iz ekologije duha, naše nove kategorije na festivalu. Kroz četvorogodišnje postojanje crnogorska publika mogla je da vidi filmove sa ekološkim temama, bukvalno sa cijele planete. Od visokobudžetnih filmova sa kompleksnim temama, kao što su filmovi o klimatskim promjenama, zaštiti okeana, do lokalnih tema o deponijama i zagađenim rijekama iz naše sredine. Više od 400 filmova sa četiri festivalska izdanja, osim festivalske publike, pogledali su i učenici osnovnih i srednjih škola, kao i studenti na mnogim našim fakultetima. Tako je, zahvaljujući uspostavljenoj saradnji Ministarstva prosvjete Crne Gore i Green Film Festa, učenicima i studentima na pravi način pružena prilika da se edukuju na polju ekologije i upoznaju sa aktivizmom i borbom za očuvanje planete i naše čarobno lijepe zemlje Crne Gore u kojoj živimo i koja je i Ustavom definisana kao ekološka država. Svjedoci smo da se danas prirodni resursi uništavaju zbog nezajažljivosti kapitalista. Gomilanje kapitala po svaku cijenu je, takođe, stvar kulture, odnosno čovjekove nekulture. U stvari, čovjek je kontaminiran. On je učinio da planeta bude zagađena. Čovjek je uprljan, zagađen raznim mešetarskim pseudo sadržajima (politikanstvom, suludim ideologijama, klero-nacionalizmom, mitomanijom, merkantilizmom, itd…) Ovih dana smo smo svjedoci unižavanja jednog našeg prelijepog i nekad gospodskog grada i njegove nadaleko poznate, nekad elitne kulturne manifestacije, organizovanjem koncerta jedne kič turbo folk ikone, što postaje opšte mjesto u degradaciji kulture i stvaralaštva ovih prostora – kazao je Marunović.
Uvijek se vraćate Danilovgradu, kao oazi svog djetinjstva.
– Danilovgrad je fantastičan grad za odrastanje. Kad sam ja bio dječak, kad sam počeo u školu, prije 55 godina, imao je bioskop, veliku i bogatu biblioteku, pjevačko društvo, književni klub, amatersko pozorište. Danas i već duže vremena, nažalost, nema skoro ništa od toga. I to je jedan danak civilizaciji, novom načinu života, degradaciji stvaralaštva i kreativnosti i nekih novih ,,pravila življenja” uz rijaliti progame i ,,laku zabavu”. Ja sam imao prilike da, kao dijete, gledam predstave Crnogorskog narodnog pozorišta u Danilovgradu. Sada se i ne sjećam prije koliko godina je gostovala zadnji put neka predstava CNP-a tamo. No, sve se može popraviti, optimista sam. To je fantastično mjesto za život. To je jedna moja vječita opsesija i metafora. Na jednom malom prostoru, sa nekoliko ulica, bila je smještena škola, pozorište, biblioteka i topli porodični dom, rijeka Zeta. Bezbrižne dječije igre, sigurnost vremena u kojem smo odrastali, škola, druženje, ljubav bez interesa i prijateljstvo je ono što je obilježilo moj tadašnji život i odrastanje. Da ne zaboravim da spomenem bioskop i preko njega izlazak u svijet, susret sa drugim svjetovima, ljudima i prostorima. Prije nego što sam počeo da putujem po svijetu, ja sam već vidio Kip Slobode, Njujork, Ajfelovu kulu, Berlin, Moskvu i Kinu. Vidio Džems Dina, Marlona Branda, Avu Gardner, Ljubišu Samardžića. ,,Upoznao” Bunjuela, Kurosavu, Sašu Petrovića i Makavejeva… Kao što preko noći nije nastalo, tako se ne može preko noći ni vratiti to vrijeme, ne samo Danilovgrada, već i Crne Gore i čitavog ovog regiona. A može se vratiti, ako to želimo i ako smo svjesni što je izgubljeno. A možda sam ja samo sanjar i ovo su samo puste želje.
Naš sagovornik prepoznatljiv je i po ljubavi prema poeziji i brojnim nastupima na kojima je dočaravao publici moć pjesničke riječi. Na pitanje koliko mu ta ljubav i umjetnost kazivanja znači, kazao je:
– Poezija je, zaista, jedna prekrasna dimenzija ljudskog stvaralaštva. Kroz poeziju se oni najtananiji ljudski osjećaji izražavaju. Oduvijek sam to volio i osjećao poeziju kao nešto posebno. Ona vam pruža mogućnost da se duhovno približite nekome, upoznate njegovu dušu, dobrotu, senzibilitet. Radujem se kad neko prepozna u mom govorenju poezije emociju, misao, poruku. I ta razmjena, taj fluid koji se uspostavlja tog trenutka između onoga koji govori i onoga ko sluša je nešto posebno i veličanstveno. Uvijek se tada sjetim Tina Ujevića i njegove pjesme ,,Pobratimstvo lica u svemiru”…(,,ne boj se, nisi sam…”)”
Vaša djeca naslijedila su Vašu ljubav prema pozorištu i filmu?
– Moj sin Danilo je reditelj. Njegove predstave su na repertoaru velikih pozorišta ( CNP, Atelje 212…). Autor je nekoliko veoma ozbiljnih filmova osobene estetike, koji su dobili internacionalna priznanja i bila prikazana na značajnim festivalima širom svijeta. Moj drugi sin Blagota je u Parizu studirao ekonomiju i diplomatiju. Radi u crnogorskom Parlamentu kao savjetnik za međunarodnu saradnju. Ali snimio je i on nekoliko vrlo zanimljivih dokumentarnih filmova i direktor je Green Montenegro International Film Festa. Ćerka Anđela, koja ima 18 godina, i sada je u trećem razredu Gimnazije, želi da upiše režiju. Vidjećemo što će na kraju odlučiti. Oni su živjeli sa pozorištem. Bili su sa mnom na predstavama i u toku njihovog stvaranja. Veliki dio života i odrastanja proveli su uz pozorište i uz filmove. Oni su mi najiskreniji kritičari za sve što radim. Dvije generacije kao što su očevi i djeca imaju različite vizure svijeta, i estetske i životne, i etičke, ali se u tim ,,različitostima”, ponekad prepoznamo.
Dobili ste kćerku dosta kasnije, u odnosu na sinove. A dosta vremena provodite i sa unukom. Kakve su to veze?
– Na isti način i ravnopravno sa pažnjom i ljubavlju doživljavam svu svoju djecu. Anđela ima veoma izražen personalitet i time mi pomaže da je ne doživljavam kao povlašćeno biće zato što je žensko. Ali imam jednu drugu slabost, unuku Noru, koja je posebna senzacija u mom životu. Ja sa njom nemam odnos đeda i unuke. Mi smo drugovi. Šetamo zajedno, izlazimo, idemo u bioskop, na selo… Ima nevjerovatno zapažanje i smisao za humor. Svaki put me začudi način na koji primijeti neke stvar oko sebe i kako ih komentariše. U isto vrijeme me zbuni i nasmije… Opčini me svojim šarmom.
Moj sin Blagota i njegova žena Andrea ,,čekaju prinovu”. Ovih dana treba da dođe na svijet i unuk Viktor. Anđela mu je već dala ime.
Koje Vam je profesionalno dostignuće najdraže?
-To je zaista teško pitanje. Široj javnosti sam prepoznat po ulozi Njegoša. Prošle godine je bio jubilej, 30 godina od premijere monodrame ,,Potonja ura Njegoševa”. Izveden je scenski performans u Biljardi. Tamo đe je on živio, radio i đe je umro. Spektakularno veče, po velikom nevremenu, baš kako je bilo te noći kad je umro. Nevjerovatno kako se neke stvari poklope. Svi su osjetili to miješanje energija u tom prostoru. Da ne mistifikujem sad. 1500 izvođenja, svuda po svijetu. Sve mi izgleda kao san. Tekst Slobodana Tomovića, najboljeg njegošologa, univerzalan i svevremen. Blagota Eraković, reditelj sa impozantnom biografijom, i ja vrlo mlad glumac sa ogromnim iskušenjem pred sobom. Velika tema, velika analiza, veliki trud se isplatio i uljepšao na najljepši način moj život i karijeru.
Zahvaljujući poslu imali ste priliku da obiđete svijet. Koja su Vam putovanja najdraža?
– Svako putovanje ima neke svoje čari. Neku posebnu dimenziju. Najvažnija je svakako ,,susret sa publikom”. Publika u raznim sredinama i različito reaguje i doživljava teme i ključna mjesta u određenim predstavama. To je jedno veliko iskustvo i nauk u prepoznavanju kulture, etike i posebno mentaliteta ljudi sa bliskih i dalekih prostora.
Kad upoznajete ljude širite vidike. Bogatstvo je u različitosti. Nakon takvih iskustava drugačije gledate na svijet, na život. Postajete iskusniji, mudriji. Sve se to slaže malo po malo u čovjeku. Čovjek izgradi potpuno drugačije mišljenje o životu, poslu, prijateljima, pronađe ,,neki viši smisao”. Mi iz tog razloga ,,začaurenosti” dosta formalno i površno neke stvari doživljavamo. Pa govorimo, na primjer – ja ću raditi ono, i biti ono što mi je đed radio i bio. Potpuno besmisleno. Đedovi su imali svoj moral, svoje ideale u drugom vremenu i drugim istorijskim okolnostima. Mi imamo nešto drugo, i moramo to prepoznati. Onaj čovjek koji ne putuje misli da se sve dešava u ovoj ulici, u ovom gradu i to mu je mjera svijeta i njegov ,,pogled ne seže predaleko”. Uzmimo od tradicije i prošlosti ono najbolje, lišimo sebe mitova iz prošlosti. Prihvatimo od novog vremena nove odnose u poimanju jednakosti, poštovanja različitosti, demokratije i budimo slobodni ljudi.
,,OD KIČA DO KRVI JEDAN JE KORAK”
Svijet je, ipak, kaže Marunović, složeniji.
– Svijet je mnogo kompleksniji nego što to mi doživljavamo. Nije Danilovgrad provincija. Ništa manje od Njujorka. Provincija leži u čovjeku, a ne u gradu. Koliko sam sreo kosmopolita u Plavu, ili provincijalaca u Parizu. Sve je pitanje nazora i koliko je čovjek ,,oštećen” raznim stvarima. Danas nas truju sa svih strana. Od medija, muzike, politike, pseudo religija, lažnih ideologija. Zaista se divim svim onim ljudima, kreativcima, stvaraocima, umjetnicima raznih profila, koji na jedan suštinski način prilaze stvaranju umjetničkog djela, bez udvaranja novim trendovima i publici. Imamo danas šokantne primjere u našoj sredini kako se manifestuje taj ,,novi sistem vrijednosti”. Imali smo, ne tako davno, književno veče Nobelovca Maria Vargasa Ljose u Podgorici, na kojem je prisustvovalo 50 ljudi. A u isto vrijeme, nedaleko odatle, nekoliko hiljada Podgoričana i ljudi iz drugih crnogorskih gradova ,,uživalo” je slušajući i gledajući silikonsku novokomponovanu ikonu iz susjedne države. To samo po sebi govori. Čini mi se da je i deviza jednog od cetinjskih bijenala bila da je ,,od kiča do krvi jedan korak”. Čovjeka koji konzumira kič lako je odvesti u nacionalizam, primitivizam, rat i u mržnju, i u sve ono što čovjeka ne čini čovjekom.
Saradnja sa kojim kolegom i umjetnikom Vam je najdraža?
-Ja sam trenutno najstariji glumac u CNP-u… Zaista moram izdvojiti nekoliko predstava i kolega koji su ostavili duboki trag na meni u smislu glumačkog odrastanja, učenja i divljenja. Sa Slobodanom Aligrudićem igrao sam u njegovoj posljednjoj predstavi, simboličnog naziva ,,Odbrana i posljednji dani”, prije nego je otišao sa ovog svijeta. Ne mogu da ne pomenem Bora Begovića, Dragicu Tomas, Brana Vukovića, Veljka Mandića, Draga Malovića, Petra Banićevića. Posljednjih 20 godina imao sam ogromno zadovoljstvo da budem partner u čak pet predstava sa Mišom Janketićem. Jedna od meni najdražih je fenomenalna predstava ,,Dvije kristalne čaše”, po tekstu Ivana Raosa i režiji Blagote Erakovića. Neizostavno moram pomenuti i predstavu ,,Princeza Ksenija od Crne Gore”, gdje sam igrao više od 10 godina, u više od 100 izvođenja, sa velikom i legendarnom Mirom Stupicom, čarobnicom teatra i života.
Kako se planinarenje našlo na listi Vaših hobija?
– Kasno sam otkrio planinarenje. I zavolio sam ga. Sa mojim prijateljima, koji su pravi planinari, bio sam na mitskom grčkom Olimpu, na Rili, najvećoj planini Balkana, na Materhornu do 3.700 metara, na Mon Blanu dokle se može planinariti (3820 mnv), na Feldbergu, Komovima, Rumiji, Maganiku… Planinarenje sam otkrio kad sam ostavio cigarete, prije 15 godina. Koristim priliku da poručim čitaocima da se borim i trudim da ljude ubijedim da ostave cigarete. One su pogubne po ljudsko zdravlje. Apelujem na mlade ljude, da se odreknu ove loše navike zbog sebe, svoje djece i okoline.
Kolekcionar ste knjiga, slika i skulptura?
– Ljubav prema knjigama je naslijeđena iz porodice, iz najranijih dana. Svi moji, preminuli otac i majka, sestre i brat, bili su pasionirani ljubitelji knjiga i svi imamo velike kućne biblioteke. Obožavam knjige… I da čitam i da posjedujem. A takođe volim i slike i skulpture. Za svaku sam posebno vezan. Imam jednu skromnu kolekciju i puno mi znači prisustvo djela velikih majstora likovne umjetnosti u prostoru u kojem živim. Imao sam čast da otvaram izložbe ili da govorim na njima, velikim majstorima kao što su Dado, Dimitrije, Glamočak, Šobajić… Ljubav prema slikama naslijedili su i moji sinovi. I oni imaju lijepe kolekcije slika.
M. Sekulić
Foto: B. Šekularac