KOLUMNE
FORMULE ŽIVLJENJA: Ličnost pod nadzorom
Svaka država, pa i one sa najvišim stepenom demokratije, teži da uđe u prostor privatnosti svojih građana, ali konstantno nadzirani pojedinac gubi slobodu, a zatim i spontanost.
Da li pristajete da vam ugrade potkožni čip koji će omogućiti vlastima da stalno znaju gdje ste i šta radite? Odbijate. Zašto, ako nemate šta da krijete? Šta vi zapravo krijete?
Svaki pojedinac ima mnogo toga što treba da krije. To je pravo na privatnost, kao neotuđivo ljudsko pravo. Zato niko ne mora da se pravda što želi da sačuva svoju privatnost ili što od drugih skriva neke informacije koje bi mogle da se zloupotrijebe protiv njega.
Država treba da svojim zakonima uređuje javni prostor i javne poslove, a da pojedincu – građaninu ostavi da sam uređuje svoju privatnost. Nažalost, svaka država, pa i one sa najvišim stepenom demokratije, po prirodi svog ustrojstva teži da se proširi i na privatni prostor i postane totalitarna. Kako mogu izgledati spoj tehnologije i totalitarne države opisali su u svojim negativnim utopijama Haksli („Vrli novi svijet”) i Orvel („1984”), kao i britanska TV serija „Crni petak”.
Jedan takav sistem potpunog nadzora svakog svog građana razvija Kina. Ova zemlja, kao lider u tehnološkom razvoju, instalirala je oko 200 miliona kamera u kojima je program koji na osnovu karakteristika lica i proporcija tijela za samo tri sekunde prepoznaje svakog od njenih milijardu i trista miliona građana. To čini da su ljudi i njihovo ponašanje u javnom prostoru pod stalnim nadzorom. Od evropskih zemalja, Velika Britanija je najpoznatije „društvo nadzora”, upravo zbog miliona kamera koje pokrivaju javni prostor.
Zagovornici javnog video-nadzora smatraju da on smanjuje kriminal. Ljudi koji znaju da se njihovo ponašanje snima, da uvijek mogu biti prepoznati i kažnjeni, u većoj mjeri odustaju od kažnjivog ponašanja.
U kineskom modelu nije riječ samo o nadzoru, već je reč o sistemu koji ocenjuje kako se svaki pojedinac ponaša u javnosti, dodjeljujući ili oduzimajući mu socijalne bodove, nagrađujući ga ili kažnjavajući. Ovaj sistem je u eksperimentalnoj fazi u tridesetak kineskih gradova, a očekuje se da sljedeće godine bude uveden za cijelu zemlju.
Sistem je takav da svaki pojedinac ima svoj „zbir socijalnih kredita” koji ga pozicionira na društvenoj ljestvici. Svi građani startuju sa hiljadu kredita, a onda, u odnosu na to da li je njihovo ponašanje ocijenjeno kao poželjno i vjerodostojno ili kao nepoželjno i štetno, oni dobijaju ili gube kredite, povećavajući ili smanjujući svoj zbir. Pojedinac sa visokim zbirom stiče određene društvene povlastice i olakšice, a onaj sa niskim gubi određena građanska prava i slobode.
Osoba sa visokim zbirom može da kupuje stvari sa popustom, da dobija robu na kredit, ima manje troškove iznajmljivanja stana, lakši pristup dobrim školama, prednost pri rezervaciji putovanja, zaposlenju i slično. Osoba sa niskim zbirom gubi pravo da se vozi avionom, brzim vozom, autobusom, ne može dobiti kredit od banke ili kupiti nekretninu, ne može rezervisati hotel i slično. Što je niži zbir, to je stepen ograničenja veći. Pojedinac sa nižim zbirom ga može popravljati činjenjem dobrih i društveno korisnih djela kao što su dobrovoljni rad, doniranje, davanje krvi i slično.
Problem su kriterijumi koje postavlja vlast, na osnovu kojih se oduzimaju i dodeljuju bodovi. Oduzimaju se ako pojedinac prelazi ulicu van pješačkog prelaza, puši u zoni za nepušače, prebrzo vozi, kupuje alkohol, nedolično se ponaša na društvenim mrežama, postavlja lažne vijesti, druži se sa osobama koje imaju nizak zbir, itd. Bodovi se gube i za kriminalno ponašanje, ali i za kritikovanje vlasti.
Konstantno nadzirani pojedinac gubi slobodu, a zatim i spontanost. Kada zna da je posmatran, pojedinac mijenja svoje ponašanje, težeći da nevidljivi autoritet vidi da je on dobar i da se primjerno ponaša. Njegovo ponašanje nije spontano, već je uvijek poruka upućena onome ko nadzire. Socijalno poželjno ponašanje više je motivisano strahom od kazne nego što je izraz unutrašnjih vrijednosti pojedinca.
Odrasli kojima je nametnut stalni nadzor pamte vrijeme slobode u kojem nije bilo nadzora, zbog čega su često u prikrivenom otporu prema nadzoru. Međutim, djeca i mladi koji odrastaju u društvu prihvataju nadzor kao nešto normalno i korisno, adaptirajući se takvom funkcionisanju društva i države.
Ne pitamo se da li će, već kada će i kod nas biti tako.
Autor: Zoran Milivojević
Izvor: Politika.rs
