DRUŠTVO SLAJDER
PODGORIČANIN VLADIMIR ĆABAK IZUČAVA KLASIČNO PJEVANJE U AUSTRIJI: Bečkoj i podgoričkoj omladini zajednička ,,kafić kultura”
Podgoričanin Vladimir Ćabak upisao je Bečki državni Univerzitet za muziku i scenske umjetnosti, odsjek klasičnog pjevanja, a pored univerzitetskih produkcija koje je radio kao solista, pjeva u horu „Arnold Šemberg Hor (Arnold Schoenberg Chor)“.
Taj hor je, pored koncertnih projekata po cijelom svijetu, takođe, dio operske kuće „Teatar na Beču(Theater an der Wien)“, poznato opersko pozorište gdje je Betoven premijerno izveo svoju jedinu završenu operu „Fidelio“.
Vladimir za MNE magazin priča da studira već tri godine, a želja za baš tim Univerzitetom se javila kad je bio u trećem razredu srednje škole. U tom periodu se, prisjeća se on, postavilo pitanje gdje i šta tačno želi da studira.
Odluka
-Prvo nisam ni sam bio siguran, međutim, negdje sam znao da bi to bilo pjevanje. Kako, nažalost, na crnogorskoj muzičkoj akademiji ne postoji odsjek za solo pjevanje, morao sam tražiti fakultete u inostranstvu.U početku su u obzir dolazili Beograd i Zagreb, međutim, to me nije toliko privlačilo i i htio sam otići negdje dalje – navodi on.
U Beč se zaljubio nakon što je vidio fotografije brata, koji je te godine bio na maturskoj ekskurziji , a on je onda osjetio potrebu da mora više da istraži to mjesto.
– Osim što se Beč smatra prijestonicom klasične muzike u Evropi, njihov državni muzički Univerzitet je, takođe, rangiran kao jedan od tri najbolja u cijelom svijetu. Nakon što sam se informisao više i nakon nekog vremena i sam otišao i uvjerio se u ljepote tog grada, a i bolje upoznao fakultet, znao sam da je to mjesto gdje želim biti – ističe naš sagovornik.
Jako je zadovoljan organizacijom tamošnje nastave. Priča da,kao i svugdje na svijetu, i tu ima nekad propusta. Na trećoj godini je studija, a ističe da je svake godine imao dosta predmeta, polovinu teorijskih, a isto toliko i prakse.
– Pored predmeta koje svaki muzičar treba da ima kao što su solfeđo, istorija muzike i teorija muzike, postoje gluma, strani jezici, časovi izgovora, vježbe disanja, poseban trening, časovi plesa i mnogi drugi, uz to, naravno, pjevanje kao glavni predmet i rad sa korepetitorom (klavirska pratnja). U početku mi se sve to činilo kao previše obaveza, uz to sam se morao navići na njemački jezik i novu okolinu, međutim, brzo sam se prilagodio i osjećao prijatno, kako na fakultetu, tako i u gradu – navodi on.
Dosta se, prema njegovim riječima, traži od studenata. Kaže da, pored toga, postoji i dosta prilika za nastupe, koji nisu dio nastave, već se smatraju slobodnom aktivnošću, a organizuju ih studenti operske režije, nekad i studenti pjevanja.
– Tako da, iako, raspored predavanja pokazuje jutarnje i popodnevne časove, ostajemo često do kasno uveče na fakultetu i držimo probe i vježbamo – kaže Vladimir.
Komentarišući koji nastup je za njega bio najljepši, navodi da je do sada radio djela od Pursela, Mocarta, Betovena, Maskanjija, Vagnera, Verdija, Kalmana…, u pozorištima i koncertnim dvoranama, najviše u Austriji, ali takođe i u Antverpu, Parizu, Amsterdamu i nekoliko njemačkih gradova.
-Teško je izdvojiti samo jedan projekat koji sam radio kao omiljeni, ali neke koje bih naveo su definitivno moj nastup u ulozi Don Bazilija u „Figarovoj ženidbi“ od Mocarta, u režiji Danijela Fokija u univerzitetskom pozorištu, gdje sam uz njegovu pomoć napravio veliki napredak u glumačkom izrazu i uspješno uradio jednu izazovnu ulogu za moj uzrast. Takođe, bih naveo i nastup u Elbfilharmoniji u Hamburgu, gdje sam sa horom pjevao Betovenovu Devetu simfoniju, jer je bio poseban osjećaj pjevati tako divnu muziku u jednoj od najvećih koncertnih kuća te vrste u svijetu, koja je takođe akustički posebno napravljena i arhitektonsko remek-djelo – rekao je on.
Vladimir priznaje da u suštini nije nikad bio fan opere, jer nije imao priliku to čuti i vidjeti u Podgorici, gdje je odrastao. Kako se počeo baviti solo pjevanjem u srednjoj školi, postepeno je,dodaje on, zavolio taj način pjevanja, a operske predstave kad je prvi put nastupao u operskom horu, 2015. u Klosternojburgu.
-To je bilo moje prvo iskustvo u profesionalnoj operskoj produkciji i imam jako lijepa sjećanja od tog ljeta – ističe naš sagovornik.
U Austriji mu se najviše sviđa to što postoji dosta šansi da radi ono što voli i što je to tamo cijenjeno. Kaže da je Beč za klasične muzičare kao Holivud za glumce.
-Ovdje na relativno malom prostoru postoji desetine koncertnih sala i operskih pozorišta i potražnja za muzičarima, a posebno za pjevačima je velika, a samim tim je i konkurencija jaka – kazao je on.
Vladimir jutra provodi najčešće na fakultetu, a popodne ima probe i uveče nastupe. Rijetko ima slobodan vikend, a kad se i to desi, onda je to u većini slučajeva samo jedan dan.
– Trudim se da spavam noću najmanje osam sati, jer je to neophodno da bi se glas odmorio – ističe Vladimir.
Omladina
Priča i da iz iskustva može reći da bečka i podgorička omladina imaju dosta zajedničkog. Nešto što je, kaže on, sastav bečke kulture je takozvana ,,kafić kultura”.
– Taj grad je jedan od prvih u svijetu koji je započeo tu tradiciju, koja se i danas može vidjeti na svakom ćošku – kafići u podne i poslijepodne su puni, čovjek se zapita koliko u stvari traju jednosatne pauze za ručak – isti slučaj je i u Podgorici. Narod je jako društven, posebno ako se uporedi sa onim iz drugih evropskih prijestonica. Nebitno da li je normalan izlazak petkom veče ili popodnevna kafa, ljudima ovdje je vrijeme sa prijateljima od velikog značaja – navodi on.
Prije nego što se preselio iz Crne Gore, kako se prisjeća, bilo mu je rečeno od dosta ljudi da u Austriji neću naći zajednički jezik sa ljudima i da je to inače hladan narod i strancima nepristupačan. Njegovo iskustvo govori potpunu suprotnost.
-Već od prvog dana života ovdje sam osjetio otvorenost kod ljudi i opuštenu energiju (uz izuzetke, naravno) i osjetio se dobrodošlim – ističe on.
Vladimirov cilj je, za sada, da ostane u Beču dok ne završi osnovne studije, a nakon toga planira da upiše i master.
-Ne planiram povratak u Crnu Goru u smislu života, jer nemam mogućnosti da nastupam i da od toga živim, a da bih bio profesor, moram još dosta toga naučiti. Bila bi mi čast gostovati u Crnoj Gori, volio bih moj diplomski koncert održati u Podgorici, ali to je za sad samo ideja – zaključuje naš sagovornik.
N.Đ.
Najnoviji komentari