MAGAZIN SLAJDER

ELVIR LAKA LAKOVIĆ U OGLEDALU: Šteta što čovjek nema mozga kad je mlad, napredovao bi brže

Današnji gost rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je bosanskohercegovački muzičar Elvir Laka Laković.
Rođen je u Goraždu. Kaže u ovom razgovoru da se sjeća bezbrižnosti odrastanja, ali i nervoze prije odlaska u školu. U njegovoj zgradi bile su, dodaje on, sve djevojčice, pa se najviše družio sa njima.
Za pravu ljubav, ističe Laković, ,,potrebna je Mama a ako ste ostali bez majke onda za pravu ljubav potreban je Pas”.
Prava ljubav, dodaje naš gost, za njega je i muzika.
Ta ljubav i životna filosofija osjeća se sa svakom pjesmom i nastupom. Objavio je dva albuma ,,Zec” i ,,Stvorenje”, a na svoj rođendan, 15. marta, i novu pjesmu pod nazivom ,,Ostarih”. Godine 2008. predstavljao je Bosnu i Hercegovinu na ,,Evroviziji” u Beogradu sa numerom ,,Pokušaj”. Proteklog mjeseca sa sestrom Mirelom i Tarikom Tanovićem zapjevao je pjesmu ,,Za pravu raju” na otvaranju Evropskog omladinskog olimpijskog festivala (EYOF).
Smatra da se filmovi i knjige ne mogu upoređivati, jer je svaki priča za sebe.

Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Djetinjstvo me asocira na jedno vrijeme kojega se sjećam kao kroz maglu kada nisam znao za sebe no sam samo tumarao kao pas. Takođe se sjećam bezbrižnosti odrastanja, ali i nervoze prije odlaska u školu. Družio sam se najviše sa djevojčicama jer su u mojoj zgradi bile sve djevojčice. Svi su mislili da ću da postanem peder. Znam da sam cijelo djetinjstvo bio zaljubljen, pa onda cijelo školovanje sam se zaljubljivao do ušiju. Šteta što čovjek nema mozga kad je mlad, napredovao bi brže.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Prvi honorar sam dobio radeći u nekom omladinskom servisu držeći neke letve za geometre. Takođe sam istovarao brašno iz kamiona i nosio na leđima. Tada sam shvatio da život nije samo druženje sa djevojčicama nego znoj i rad. Poslije toga sam počeo da igram fudbal, pa sam i od toga zarađivao. A od muzike sam počeo da zarađujem tek nakon deset godina rada.
Na čemu insistirate u poslu?
– Insistiram na profesionalnosti i na dobroj uvježbanosti. Lično se pripremam sedam dana prije koncerta. Insistiram na odjevanju i ponašanju kao pravi profesionalci nadajući se da ćemo to jednog dana i postati.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Dvije knjige su mene odredile uveliko kao čovjeka, a to su ,,Moć sadašnjeg trenutka” od Ekharta Tolea i ,,Razgovori s Bogom” od Nila Donald Volša, a volim film ,,Night of Cups” od Terensa Malika. Filmovi i knjige se ne mogu upoređivati, jer je svaki priča za sebe.
Koje jelo najviše volite?
– Volim sve vrste jela od svih svjetskih kuhinja ali nikad nemadoh priliku da pojedem raštanj kad sam u Crnoj Gori. Trenutno najviše volim da pojedem konzervu ribe sa velikom glavicom luka, jer najviše volim sve vrste luka i jedem ga u velikim količinama.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Za pravu ljubav potrebna je mama, a ako ste ostali bez majke onda za pravu ljubav potreban je pas. Prava ljubav za mene je muzika i potrebno je samo da je pustiš iz sebe. Što se tiče partnera, ljubav teško može da traje i takva se pretvori u prijateljstvo ili zajednički odgoj djece.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Ne treba nikoga oživljavati jer bi se suprostavio univerzalnom planu, ali za mene, što se tiče muzike, genijalac je bio Dejvid Bouvi.
Putovanje koje pamtite?
– Bio sam u Keniji u Najrobiju i to je bilo divno iskustvo, samo što nisam smio šetati po ulici sam jer sam bijelac, a za bijelog čovijeka je to opasnost. Divni su ljudi u Africi, prirodni jer su svi siromašni pa im jedino preostaje ljudskost dok je kod nas veliko odsustvo ljudskosti.
Pjesma Vašeg života je?
– Pa, ne bi baš mog’o reći da imam jednu pjesmu jer to se stalno mijenja kako se i čovjek mjenja. Ali kako se kaže u narodu uvijek ista pjesma, to bi za mene bilo Poštenje.
Bojana Radonjić
Foto:
Privatna arhiva