MAGAZIN SLAJDER

PORTRET BRANKE ŠĆEPANOVIĆ-POPOVIĆ: “Kažem sebi- Branka, pjevaj još, dok te glas služi!”

Ambasadorka crnogorske muzike Branka Šćepanović – Popović, legenda izvorne muzike i narodnog melosa, nakon više od pet decenija karijere, obećala je da će pjevati dok je glas ne izda. Žena koja je našu zemlju predstavljala širom svijeta, dobitnica nagrade “19. decembar”, za MNE magazin, u rubrici ,,Portret” govori o karijeri, porodici i publici. Sve bi, kako kaže, ponovila.

Branka je rođena u Kolašinu, kao jedina kćerka u porodici.

-Ne volim što sam jedinica. Rasla sam sa mojom braćom i mnogo ih volim, ali ipak da imam sestru bila bih baš ispunjena. Sestra je sestri veliki oslonac. Mnogo mi nedostaje sestrinska ljubav.

U tom periodu shvatila je, kaže, da će pjevanje biti njen životni poziv. Prisjeća se da je pjevala  po čitav dan. Najprije je upisala osnovnu Muzičku školu u Podgorici, a kasnije se pridružila i KUD-u “Budo Tomović”. Prvi nastup imala je još u prvom razredu osnovne škole, kada je na festivalu pjevača amatera “Mikrofon je vaš” otpjevala numeru “Sarajčice hajdemo”, legendarnog Safeta Isovića.

Vaš otac se protivio muzičkoj karijeri?

-Moj otac nije volio da pjevam, ali vremenom je prihvatio jer je uvidio da radim nešto što je za poštovanje. Kasnije je bio jako ponosan na mene.

Kakav je osjećaj bio držati u rukama svoju prvu ploču i kome ste je poklonili?

-Moja prva ploča je bila mala singlica sa četiri pjesme. Bože, kako sam bila srećna. Poklonila sam je ocu i majci.

Proslavili ste Crnu Goru sa izvornom muzikom… Koje su destinacije i događaji kojima ste pristustvovali ostavili na Vas najjači utisak?

-Proputovala sam čitavu planetu sa mojim pjesmama. Posebno zadovoljstvo je pjevati za dijasporu, naročito u ono vrijeme kad nije bilo satelitskih premisa. Mi smo bili ti koji smo im uživo prenosili muziku rodnog kraja. Svi vas grle, ljube i u vama vide jedan dio svoje domovine. Jako sam ponosna na sve moje nastupe pred Maršalom Titom. U nošnji koju sam s ponosom nosila pjevala sam na svim značajnim manifestacijama.

Kad ste se preselili u Beograd i kojim povodom?

-U Beograd sam otišla 70-tih godina trbuhom za kruhom. Godinu dana sam tražila posao i kad sam vidjela da od toga nema ništa moj muž i ja smo sa dva kofera otišli u Beograd. Imala sam veliku sreću sto su mi vrata širom otvorili i televizija i produkcija ploča. Vrlo brzo sam postala omiljena i popularna. Bila sam jako nostalgična, mnogo tugovala za Crnom Gorom. Nije lako biti sam bez ikoga u velikom gradu. No, utjeha mi je bila moja porodica i moja pjesma.

Kako Vam sa te distance izgleda današnja muzička scena u Crnoj Gori?

-Danas u Crnoj Gori imate dosta kvalitetnih pjevača i muzičara ali treba im dati podstreha i pomoći im da se ostvare. Mi najmanje u njih ulažemo, sve nam je milije iz okruženja.

Vas nazivaju najboljom ambasadorkom Crne Gore. Šta Vam znači takav kompliment?

-Biti ambasador muzike je veliki kompliment i hvala sto tako mislite. Posebno hvala mojoj publici koja me vjerno prati svih ovih godina.

Naša sagovornica je, osim uspjeha u karijeri, zadovoljna žena i na privatnom planu. Majka je fakultetski obrazovanih sina i kćerke, te baka dva dječaka i jedne djevojčice. Porodica joj je, kaže, uvijek bila na prvom mjestu, a za karijeru nakon porodičnih obaveza “koliko ostane vremena”.  Uspjela je, tvrdi, da uskladi porodicu i karijeru, i to vrlo uspješno.

Kako ste doživjeli ulogu majke, s obzirom na brojne poslovne obaveze koje ste imali u tom periodu?

-Kad se dobro organizujete sve stižete. Meni je doduše bilo teško jer sam u Beogradu bila sama. Suprug i ja. Sada naše žene imaju dosta pomoći-bake, moderna obdaništa, mada nijednoj ženi nije lako kad mora da radi i da brine o porodici.

Branka sa unucima/Foto: Marina Lukić

Branka Šćepanović kaže da su joj sve nagrade značajne, posebno priznanje istaknutog umjetnika i decembarska nagrada “njene Podgorice”. Mogla je, priča Šćepanović, pjevati komercijalne pjesme, ali tada ne bi bila ono što je sada.

Na sceni ste pola vijeka. Publika Vas i dalje traži. Da li ste se zasitili?

-Ponekad pomislim da je vrijeme da se povučem. Opet, kad vidim da me narod hoće i da još uvijek dobro pjevam kažem sebi – Branka, pjevaj još dok te glas služi!

Zato  je i najponosnija na odluku da, sve dok je narod voli, traži i zna njene pjesme, pjeva.

-Fala Bogu, glas me služi i što da ne pjevam-kaže Branka.

Kad bi se ponovo rodila, dodaje,  opet bi izabrala da radi ovo što voli- da pjeva i čuva ,,ovo naše blago od zaborava”.

-Ne znam koliko je ovo što radim za nekog važno, za mene jeste i to mnogo. Naša kultura, naš identitet. Nadam se da će se neko sjetiti da nagradi to što sam radila ovih 55 godina. Naravno, mislim na moju državu koju sam ponosno bez ijedne mrlje predstavljala po svijetu. Zbog toga sam izuzetno ponosna-zaključuje naša sagovornica.

 

M.Sekulić

 

 

Komentariši