DRUŠTVO SLAJDER
PORTRET DOKTORA TRIFUNA MUJOVIĆA: ,,Najbolji doktor za dijete je majka”
U rubrici ,,Portret” naš današnji gost je ljekar, pedijatar – pulmolog, hematolog i onkolog, dr Trifun Mujović iz Podgorice. Doktor, koji za sobom ima 54 godine staža u koje je uložio znanje i ljubav za zdravlje djece, poznat je i van granica Crne Gore. Svoje znanje prenosio je studentima na medicinskim fakultetima.
Dr Mujović, rođen je u Lijevoj Rijeci, završio je podgoričku Gimnaziju i Medicinski fakultet u Sarajevu 1966. godine. Subspecijalizaciju, magistarske i doktorske studije završio je u Beogradu, kako naglašava, ,,o svom trošku”.
Dr Mujović nije jedini ljekar u svojoj porodici. Njegova supruga, dr Ljiljana Mujović, je pedijatar i psihoterapeut analitički obučena da se bavi psihodinamskim savjetovanjem. Imaju dvoje djece- sina koji sa porodicom živi u Srbiji, i kćerku Vjeru, pozorišnu i filmsku glumicu.
Dr Trifun Mujović sa suprugom Ljiljanom/ Foto: Srđa Mirković
U Institutu za dječije bolesti proveo je radno 35 godina i bio je jedan od sedam ljekara, a 12 godina je bio na čelu te ustanove. Nakon specijalističkih studija odlučuje se za hematologiju i onkologiju. U Beogradu je izabran za profesora pedijatrije. Objavio je sedam knjiga i učestvovao na brojnim konkursima u Crnoj Gori, Jugoslaviji i svijetu s 300 radova. Dr Mujović je bio profesor na Medicinskom fakultetu u Podgorici gdje je sa mesta vanrednog profesora pisao u penziju.
-Tokom svog rada sam studentima, mladim ljekarima na stažu, na specijalizaciji, vrlo često isticao da pacijentu prepišu ljekove koje bi prepisali svom djetetu. U kontaktu sa ljekarima često sam pitao ko je po vama najbolji doktor. Niko nije znao da kaže. Ili bi često odgovarali – onaj koji izliječi pacijenta. Ali, iako stoji to za izlječenje, najbolji doktor za dijete je majka. Što majka vidi, osjeća i misli – to je ono pravo – tvrdi dr Mujović.
O svojim kolegama, koji su danas zaposleni u javnom zdravstvenom sistemu doktor Mujović ima samo riječi hvale. Ono što, kako navodi, remeti sliku o ljekarima jesu sujeta, nedostatak timskog rada i korupcija.
Kakvo je stanje u zdravstvu danas?
-Crna Gora ima izvanredne ljekare danas. A imala ih je i ranije. Ne mali broj njih mogao bi da radi i u najvećim i najboljim zdravstvenim ustanovama Beograda, Pariza i Londona… Najveća mana u našem zdravstvu je nedostatak timskog rada. Ali, dvije najsujetne profesije jesu pravnička i ljekarska. To je problem – isključivost. Nema timskog rada, sve su individualci. Druga kočnica uspješnog rada su međuljudski odnosi. Živio sam u vremenu kada doktori nijesu tražili pare. Kada smo se pokvarili? Kad je rat nastupio.
Stopa smrtnosti je veća?
-Apsurd je da smrtnost tada nije bila velika kao sada. Standard je bio bolji, veća zaposlenost. Možda vam to ne zvuči logično, ali objašnjenje je jednostavno. Tada su otvarane fabrike. Postojao je srednji sloj građana. Samim tim i mogućnost da ljudi brinu o svom zdravlju je bila veća i uslovi bolji.
Kao hematolog i onkolog radili ste 35 godina. Da li je učestalost obolijevanja od tumora manja danas?
-Godinama pratim incidenciju obolijevanja i došao sam do podataka da je i tada bila velika učestalost u odnosu na druge zemlje regiona. Mogu slobodno reći da gotovo nema porodice u Crnoj Gori u kojoj neko ne boluje ili je bolovao od maligniteta. Puno je razloga tome. Ranije su se sklapali brakovi i među srodnicima. Svuda su rođaci bili udaljeniji, međutim kod nas, zbog male teritorije se drugi nijesu mnogo miješali. Konsagvinitet – to je porodična učestalost , anamneza, koja je igrala veliku ulogu u stopi obolijevanja od kancera. U tadašnjoj Jugoslaviji najveći broj oboljelih bio je na relaciji Nikšić-Bijelo Polje, Kosovo-Drina. Danas, nema sumnje, uzrok većeg broja obolijevanja od maligniteta je i NATO bombardovanje 90-tih godina.
O svojim emocijama, saopštavanju roditeljima da njihovom djetetu ne može pomoći, ne želi da priča. Ne hvali se ni rezultatima postignutim na polju izlječenja malih pacijenata u slučajevima gdje njegove kolege nijesu vidjele izlaz.
Pored činjenice da je život posvetio zdravlju djece, on se samo zagonetno smješka dok priča o slučajevima, pacijentima i vezivanju za njih s obzirom na liječenje koje zahtijeva dug boravak u bolnici.
Iznova i iznova, on se prisjeća slučajeva starih više decenija. Sa jednakom radošću kao kada je nalazio rješenja i liječio ih.
Kakav je osjećaj spasiti dječiji život?
-Sjećanja, sjećanja… Imao sam jedan slučaj. Dječak od četiri godine, bolestan od leukemije. Roditelji su tražili i dobili uput za Beograd, na Institut za majku i dijete. To je tada bila treća, ili četvrta institucija u Evropi po jačini. Nakon mjesec dijete je vraćeno da umre jer terapija nije uspjela. Ja sam molio mog profesora Kezića da predloži neku terapiju. Jasno mi je rekao – ,,Znaš da se umire od ove bolesti, ali pokušaj”. Nakon 30-ak transfuzija krvi i nove predložene terapije dijete je ozdravilo. Danas je to čovjek, ima 40 godina.
Da li su roditelji promijenili pristup, i koliko, u ishrani i brizi oko zdravlja djece?
-Danas sam u situaciji da pratim tri generacije jedne porodice. Baku, kćerku i unuku. Jako volim svoj posao. Ali mnogo stvari me danas iritira u ishrani djece. Današnji kult ishrane je apsurdan. To su neredovni obroci, sa jako puno mlijeka. Tu su previše zastupljeni razni štetni proizvodi- čokolina, medolina i sokovi. Ne shvatam zašto danas žene ne doje. Jedna kap majčinog mlijeka zdravija je nego sve drugo. Dojeno dijete je otpornije. Stvara se divna vezanost majke i djeteta. Na kraju, ekonomičnije je dojiti dijete nego mu kupovati svakakva mlijeka.
Porodica/ privatna arhiva
Dr Mujović nepresušan je izvor savjeta, koje daje skromno ali nesebično. Ljekar koji vješto izbjegava pitanja o satisfakciji spasavanja dječijih života. Skoro neprimjetno, ali sa zadovoljnim izrazom na licu, osmjehne se na pitanja da li te ljude, čije je živote spasio danas srijeće na ulici.
Danas radi kao pedijatar pulmolog u privatnoj praksi brinući i dalje o najmlađim naraštajima.
M.S.
Foto: B. Šekularac
Najnoviji komentari