Današnja gošća rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je rukometašica Jovanka Radičević.
Rođena je u Podgorici, a karijeru počela u Budućnosti prije 15 godina. Tu osvaja dva puta Kup pobjednika kupova. Odatle 2011. godine prelazi u mađarski Đer, sa kojim osvaja Ligu šampiona, zatim je 2013. put vodi u makedonski Vardar, 2018. u rumunski Bukurešt, da bi se sljedeće sezone vratila u Budućnost.
U svakom od ovih klubova ostavila je trag, baš kao i u reprezentaciji Crne Gore sa kojom 2012. osvaja Evropsko prvenstvo u Srbiji, iste godine i srebro na Olimpijskim igrama u Londonu.
Djetinjstvo je, kaže, asocira na ,,najljepše moguće dane”, a žali što ,,svako drugo dijete je danas sa telefonom ili tabletom u ruci, a sve manje napolju s loptom.”
Sport je, ističe Radičević u ovom razgovoru, ,,najljepši posao kojim neko može da se bavi, pokrećeš tijelo, duh na najljepši mogući način kroz trening i igru”.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Djetinjstvo me asocira na najljepše moguće dane, koji su bili puni radosti, druženja, igranja sa drugarima, podsjeća me na moju rodnu Zetu i igranje fudbala sa dječacima. Danas, nažalost, sve je manje toga, tehnologija je uradila svoje i žao mi je što svako drugo dijete je sa telefonom ili tabletom u ruci, a sve manje napolju sa loptom.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Od kada znam za sebe uvjek sam željela da zaradim džeparac. Dok sam bila dijete, pomagala sam roditeljima koji žive na selu. Bavili su se poljoprivredom i za svaki posao koji sam dobila kao zadatak sam bila nagrađena džeparcem i onda sam sa sestrom i bratom išla na sportske igre. A od momenta kada sam potpisala prvi profesionalni ugovor u matičnom klubu Budućnost, kupila sam mami, tati, bratu i sestri poklon.
Na čemu insistirate u poslu?
– Sport je najljepši posao kojim neko može da se bavi, pokrećeš tijelo, duh na najljepši mogući način kroz trening i igru. Neko sam ko daje sve od sebe na poslu, tako da insistiram na posvećenosti disciplini i davanju sebe na svakom treningu sa puno energije i želje.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Upravo čitam knjigu ,,Put mirnog ratnika” od Dena Milmena i to bih preporučila svima da pročitaju, jer knjiga upravo opisuje kako promijeniti pogled na život kroz priču jednog gimnastičara. Film – ,,The Angel”, ,,The Man who knew Infinity”.
Koje jelo najviše volite?
– S obzirom da sport zahtijeva i zdrav način ishrane, uglavnom se moja ishrana svodi na meso, ribu, povrće i salate. To je nešto što, uglavnom, jedem u toku čitave sezone, ali, svakako, kada se ode kući, obožavam sve što majka pravi, a to su sarme, grašak, kuvana jela koja se spremaju na domaći način.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Za ljubav je na početku potrebna strast koja je pokretač svega. Kasnije strast prelazi u ljubav koja se njeguje svakodnevnim ulaganjem sa obje strane i na taj način se gradi poštovanje, razumijevanje i povjerenje.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Voljela bih da oživim Nikolu Teslu. Pa, suvišno je pričati zašto i kakva je to veličina od umjetnika bila.
Putovanje koje pamtite?
– Moj život je, svakako, konstantno u koferima. Putujemo stalno i svakako da ima puno mjesta koja mi se sviđaju. Uglavnom su to ona kada odlazim na odmor na kraju sezone, sa društvom, evo, izdvojiću Pariz.
Pjesma Vašeg života je?
– Volim sve od muzike da slušam, samo zavisi u kakvom sam raspoloženju, od strane, zabavne, narodne. Izdvojiću Sergeja Ćetkovića i Dina Merlina. Uglavnom, sve pjesme njihove volim.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva