MAGAZIN PREPORUKA

TRAGOVIMA ŠER: Između boginje popa i filmskog tihovanja

Pjevala je kako “vjeruje”, kako vjeruje u potrebu za ljubavlju, milenijalno izvrćući hrišćanske konotacije ovoga “vjerujem”, kako je i 95’ u “Walking in Memphis” na pitanje “da li si hrišćansko čeljade?”, zbog Elvisa, bluza i gospela, odgovarala “danas jesam”. Bitno je i to što je ova obrada Konove (Marc Kohn) pjesme došla na albumu “It's a Mans World” – razlozi će se razjasniti u toku teksta.

Prizivala je Elvisa, ultimativnu utvaru američke pop kulture – američke kulture, tačnije, sve ostalo je pleonazam. I čudno je koliko mu je ličila, koliko je tragova njegovog glasa zvučalo u njenom, i ne samo ovdje, dok je o njemu pjevala. Ne, tad ste, zbog vizuelnih sličnosti, mogli pomisliti kako je Elvis uvijek bio u njenom dubokom, prigušenom, pomalo grčevitom glasu. Nije slučajno prepjevala Konovu pjesmu i nije slučajno baš ona našla daleko više rezona u stihovima nego on, koji ju je i napisao. Nešto je htjela i nešto je govorila.

Prvi film u kojem smo je gledali bio je Milerov (George Miller) “Vještice iz Istvika” (“The Witches of Eastwick”). Sad, iako bi Istvik trebalo da bude na Roud Ajlendu, daleko od Holivuda, ovaj film diše istom reganovsko-holivudskom stabilnošću predgrađa kojom su disale sve komedije, a pogotovi svi horori osamdesetih. Snimljen je 1987. i pada u mirnodopski period američkog filma, u vrijeme “Ramba” (ne “First Blood”) i “Top Gana” (“Top Gun”), u krajnje poništenje turobnih sedamdesetih, kraha studijskog sistema, buntovništva i klasne svjesnosti – period sklada i slatke iluzije sigurnih prebivališta. Ove senzacije su Holivud, ako je išta Holivud. I Šer je više i od Mišel (Michelle Phiefer) i Suzan (Susan Sarandon) mirisala na njih. Samo je Nikolson (Jack Nicholson) bio više Holivud od nje.

Iako je ova Šer bila otkrovenje u odnosu na milenijumsku Šer, tu se zacementirala kao jedna od ultimativnih utvara Holivuda. Iste vrste kao i Majkl Džekson i Džin Simons, koji su poništili sva rasna, klasna i etnička obilježja i postali stanovnici nestvarnog grada, ne-mjesta, mjesta bez istorije.

Iako joj je pripisano 25 uloga, osim “Vještica”, tri su ključne: u Nikolsovom (Mike Nichols) “Silkvudu” (“Silkwood”), u Altmanovom “Come Back to the Five-and-Dime Jimmy Dean, Jimmy Dean” i Bogdanovičevoj (Peter Bogdanovich) “Maski” (“Mask”).

Ona je sav onaj Elvis u njenom glasu, ona je onaj drugi, nefilmski Džimi Din, ona je posred Holivuda koliko i posred genocida, ona je zombi uz Goldi i Meril, njoj smrt treba da stoji, ali ona je i sav otpor bezumnoj utvari zvijezde, koliko je i sav otpor muškom svijetu, uz Mišel i Suzan, uz Vinonu i Kristinu, uz Meril i Kurta. Koliko god malo poznate i teško čitljive ove borbe bile, jer su i filmovi malo poznati, one su ostavile trag koji se ipak čita, ako pogledate ma i stopu mimo tragova Boginje Popa.

 

Izvor: Saša Karanović – bosonoga.com