Još od doba pećinskih ljudi postojalo je pitanje o tome zašto stvaramo umjetnost i zašto u njoj uživamo. Za Lava Tolstoja to je zbog prenosa “emotivne infektivnosti”, za Žaneta Vintersona zbog “aktivne predaje”, za Oskara Vajlda je to zbog gajenja “perceptivnog temperamenta”.
Na ovo pitanje obožavani čileanski pjesnik i dobitnik Nobelove nagrade Pablo Neruda odgovara sa jednostavnom elegancijom u kratkom eseju objavljenom pedesetih godina i naslovljenim sa “Djetinjstvo i poezija”.
Neruda se tu oslanja na anegdotu iz djetinjstva koja je snažno uticala, ne samo na njegovu poeziju, nego i na njegovo razumijevanje umjetnosti i samog života:
-Jednog dana, dok sam istraživao zadnje dvorište naše kuće u Temuku, naišao sam na rupu u ogradi. Pogledao sam kroz rupu i vidio isti pejzaž, kao onaj iza naše kuće, ali neuredan i divalj. Odmakao sam se par koraka, jer sam predosećao da će se nešto desiti. Odjednom se pojavila ruka – majušna ruka dječaka mojih godina. Kada sam ponovo prišao blizu, ruka je već bila nestala, a na njenom mjestu je bila sjajnobela igračka ovce.
-Ovcina vuna je izblijedjela. Ludorija je postala sve intenzivnija. Sve ovo je moj doživljaj učinilo autentičnijim. Nikada nisam vidio tako divnu ovcu. Uzeo sam igračku, ušao u kuću i donio sopstveno blago: šišarku, otvorenu, punu mirisa i smole koju sam obožavao. Postavio sam je na otvor u ogradi i otišao sa ovcom- ispričao je Neruda.
Nikada više nije vidio ruku, niti dječaka kojem je ruka pripadala. Igračka ovce je nestala nekoliko godina kasnije. Ali ovo dječačko iskustvo, sa jednostavnošću onoga što predstavlja, je u njega utkalo životnu filozofiju – u trenutku kada je vidio izbledjelu ovcinu vunu Neruda je shvatio duboku istinu o čežnji za zajedništvom koja nas tjera da stvaramo umjetnost:
-Osjećati bliskost sa braćom je čudesna životna stvar. Osjećati ljubav ljudi koje volimo je vatra koja nas hrani. Ali da osjećamo bliskost sa osobom koju ne poznajemo, koju gledamo preko naših snova i samoće, preko naših opasnosti i slabosti – to je još veličanstvenija i veća stvar jer širi granice našeg bivstva i ujedinjuje sva živa bića.
Ova moja dečačka razmjena izrodila je u meni jednu ideju – da je cijelo čovječanstvo nekako povezano…
Neću vas iznenaditi ako vam kažem da sam pokušao da podarim nešto smolasto, zamuljano i mirisno u zamjenu za osjećaj bliskosti. Kao što sam jednom ostavio šišarku kraj ograde, tako sam i ostavio svoje riječi na vratima tolikog broja ljudi koji će mi ostati nepoznati, ljudi koji su u zatvorima, koje muče muke ili su jednostavno sami.
Izvor: BIZLife, brainpickings.org