DRUŠTVO SLAJDER

PODGORIČANKA JELICA MIJANOVIĆ PROFESORICA GITARE U ŽENEVI: Između fizike i muzike odabrala žar scenskog nastupa

 

 Kada se sagleda biografija Podgoričanke Jelice Mijanović dolazi se do zapanjujuće sjajnih rezultata koje je uspjela da postigne na svim nivoima obrazovanja. Bila je, između ostalog, đak generacije, dvostruku republički prvak iz fizike, ali se, uprkos tome, posvetila muzici… Danas je zaposlena u Ženevi, šestu godinu radi kao stalna profesorica gitare na muzičkom konzervatorijumu, a treću kao vanredna profesorica na muzičkoj akademiji.

-Žudjela sam da budem u društvu muzičara, fascinirala me je njihova nesputanost, nepostojanje hijerarhije… Iako se danas mimo posla uglavnom ne krećem u krugovima umjetnika, opet bih napravila isti izbor – počinje ona priču za MNE magazin.

Tim riječima Jelica pojašnjava zašto nije izabrala da korača putem buduće fizičarke, naučnice…

-U vrijeme kad sam odlučivala presudio je krug ljudi, studenata i profesionalaca, koje sam poznavala u obje branše… U umjetnosti, kao i u nauci, ćete sresti uglavnom zanesenjake koji malo mare za društvene norme i materijalni status. Ni jedni ni drugi ne zarađuju proporcionalno svom znanju i zalaganju, ali ih to ne demotiviše da pristupe svakoj novoj ideji sa sa strašću i idealizmom. Naučnik, kao i umjetnik, posmatra svijet oko sebe i pokušava da ga shvati i uljepša koristeći se prije svega maštom i stavljajući sve rezultate u službu čovječanstva. Muzika, ipak, ima dva aspekta koja je čine privlačnijom- adrenalin koji proističe iz virtuoziteta (uprošćeno- divljenje sopstvenim prstima), kao i žar scenskog nastupa, koji je kazna prije, a nagrada tokom i poslije koncerta – pojašnjava ona.

Školovanje

Jelica je pohađala srednju muzičku školu ,,Vasa Pavić”, odsjek gitara, a vanredno je položila drugi i četvrti razred, te je sa 16 godina upisala muzičku akademiju u Beogradu. I tada je zabilježila uspjeh: bila je prvoplasirana na listi upisanih na svim odsjecima. Nakon što je provela dvije godine na Muzičkoj akademiji u Beogradu bečelor diplomu stekla je u Ženevi, a potom je sa 21 godinu sa najboljim ocjenama zavšila master iz oblasti muzičke pedagogije i gitare.

-Moj fokus na studijama u Beogradu je bila gitara, a u Ženevi sticanje pedagoškog iskustva, kako sam počela da radim sa 19 godina, jako brzo sam prestala da se identifikujem sa studentima. Ta dva grada i ono što nude su dijametralno suprotna u svakom smislu – kaže ona.

 Prva asocijacija na Beograd je, priča Jelica, neopisiva sloboda sedamnaestogodišnjaka koji živi sam i spontana okupljanja muzičara nakon koncerata i naši boemski razgovori, koji se nerijetko zaključe na Dunavu u svitanje. Mnogi noviji naraštaji, a i oni stariji od nje, kaže ona znaju za clubbing kao jedini provod.

– Za mene ,,provod” ima prije svega humanu dimenziju. To je razmjena ideja i osjećanja, koja je zahvaljujući živoj muzici, piću i noći pod većim emotivnim nabojem i lišena bilo kakvog intelektualizma- priča ona.

Posao

Opisujući kako je nakon studija počela njena karijera, ukazala je na važnost što je zvanje stalne profesorice na muzičkom konzervatorimujum u Ženevi stekla na konkursu kada je imala 23 godine. Nije, kaže ona, imala velika očekivanja, pa joj je sve to djelovalo lako.

-A posao na muzičkoj akademiji mi je ponuđen kao bivšem studentu, tako da je opet bilo bez ikakvog stresa. Za razliku od muzičkih takmičenja, gdje ste samo instrumentalac, na razgovoru za posao ste muzičar, pedagog, organizator, osoba, govornik… Mnogo više faktora ulazi u razmatranje, i vaše studije su nerazdvojive od vašeg karaktera – navodi Jelica. 

U profesorskom poslu najviše uživa u kontaktu sa mladima. Kako kaže, svojom svježinom i idealizmom nanovo je motivišu da muzikom stvaraju protivtežu društvu koje želi da posjeduje više nego što želi da sazna i osjeti.

– Kao izvođač-solista imam priliku da izaberem kompozitora čiju viziju i istorijski kontekst želim da približim publici, kao i da u potpunosti izrazim svoje emocije, dok apstraktnost muzike štiti moju privatnost. To je ogromna sloboda, ali i odgovornost, jer neuspio koncert nije samo loš dan na poslu, već čitav integritet na klackalici – kazala je ona.

U dosadašnjoj karijeri ističe posebnim koncert sa orkestrom Dušana Bogdanovića, koji je on sam trebao da izvede, ali je, prisjeća se Jelica, bio spriječen, pa je predložio da ga ona zamijeni.

– Sama čast da se nađem na njegovom mjestu i da uopšte nastupim kao solista sa orkestrom, a prije svega ljepota njegove muzike, koja je za mene na posebnom mjestu među gitarističkom literaturom, taj nastup izdvajaju od drugih. Ipak, po osjećaju nemam najmiliji nastup, već mi se uvijek čini da je onaj sljedeći najbitniji. Pogotovo otkako sam stalno zaposlena i imam više porodičnih obaveza svaki nastup sve više cijenim – priča ona.

 Osvrćući se na raniji tok, odnosno pripreme za koncerte, kaže, uz osmijeh, da je pravila čitavu dramu, sebi i ljudima oko sebe, što se danas promijenilo. Kaže da sada kada stupi na scenu prvo pomisli: ,,kakva privilegija, imam sat vremena samo za sebe i za ono što volim“.

Ono što našu sagovornicu, takođe, čini uspješnom jeste to što govori pet jezika-francuski, engleski, italijanski, njemački i španski, dok je za dva (urdu/hindi i brazilski portugalski) ovladala komunikacijom. Komentarišući što joj je to znanje donijelo, kaže, prije svega,neposrednija prijateljstva, nijanse humora koje se ,,izgube u prevodu na engleski koji nikome nije maternji, upoznavanje lokalnih običaja i unekoliko zaobilaženje globalizacije…“

– Zatim Marqueza, Ecca, Hessea i Camusa na originalnom jeziku, različite izvore i perspektive kad istu informaciju na google paralelno potražim na više jezika, zaposlenje na konzervatorijumu u Bernu, Firburgu, Cirihu, Ženevi i angažmane na festivalima manjeg obima u nekoliko zemalja Evrope, gdje se od mlađih učesnika ne očekuje da govore engleski jezik – priča ona.

Upitana planira li, možda, da realizuje neku vrstu profesionalne saradnje sa kolegama iz Crne Gore, Jelica kaže da je, nažalost, u našoj državi samo dva puta svirala sa kolegama.

 -Tu je još desetak muzičara kojima bih rado ponudila saradnju, da ne dolazim najviše jednom godišnje. U mom poslu moramo biti fizički prisutni na probama, jer tehnologija ne može da prevaziđe distancu kad je u pitanju zajedničko muziciranje. Vezu sa domovinom nadomještam nastupima u Švajcarskoj sa pijanistkinjom Bojanom Antović, koja je iz Kotora, a živi i stvara u Bernu – priča ona.

Na pitanje zašto se nije vratila u Crnu Goru da radi, odgovara da nikada nije dobila nagovještaj ponude za posao.

 N.Đ.

Komentariši