Prema podacima Vrhovnog suda, 30 tužbi za mobing su podnijela 34 lica, od kojih su 18 bile žene. Za šest godina donešeno je 16 pravosnažnih presuda, pri čemu je u svega šest slučajeva utvrđeno da je bilo mobinga i žrtve su četiri žene i dva muškarca.
Kada se radi o prekršajnim postupcima, zabilježena su svega tri predmeta koja su vođena protiv pravnog lica (institucije ili preduzeća) i odgovornog lica u pravnom licu.
Donijeta je jedna presuda kojom je mober kažnjen sa svega 400 eura.
Da žrtve mobinga pravdu ne traže na sudu, pa otuda i mali broj sudskih postupaka svjedoči i primjer Sanje Crnić koja kaže da je godinama bila žrtva zlostavljanja na radu. Ona smatra da je mobing u Crnoj Gori doživio eskalaciju krajem devedesetih godina kada je pripreman teren za stvaranje nove države.
Od tada do danas, kako ističe, niko u državnim i velikim tajkunskim firmama ne može da radi ako nije na kursu vladajuće garniture.
-Svega 30 postupaka za šest godina od kada Zakon o zabrani zlostavljanja na radu postoji je sraman broj i može da govori o sledećem: postali smo depresivno društvo koje je zaboravilo kako izgledaju ljudska prava koja svaki čovjek treba da ima, pa se po difoltu podrazumijeva da na poslu treba da vas kinje i ponižavaju. Ova brojka govori i o velikom strahu običnog građanina za vlastiti opstanak, jer, ko bude podigao glas protiv šefa, ili ne-dajBože poslodavca, tumači se kao da je podigao glas protiv države. Današnji poslodavci su zaštićeni državom i u toj zaštiti se osjećaju toliko komotno da su koristeći svoja prava zaboravili koje su im obaveze, a obaveza svih nas je da brinemo o ljudima oko nas. Svega šest presuda od ukupno 30 procesa govori upravo u prilog tome – navodi Crnićeva.
Izvor: Dan