MAGAZIN PREPORUKA
MAJČINSTVO: Djeci ne trebaju “požrtvovane” mame
Požrtvovanost ove vrste najčešće je prebacivanje odgovornosti na djecu zbog svog promašenog života. I kako nakon toga živjeti sa saznanjem da je mama bila nesrećna… zbog sopstvenog djeteta- citat je iz knjige Ane Bikove “Samostalno dijete, ili kako postati “lijena mama””. Autorka navodi da sve krajnosti u životu i osude djece zbog nezadovoljstva roditelja svojim životom, ostavljaju trag.
Ona to objašnjava primjerom o dvije koleginice:
Na formiranje mojih vaspitnih nazora uticaj su izvršile dvije žene. Obje su imale malo preko pedeset, obje su imale muževe, djecu, unučad, i obje su radile sa mnom u jednoj budžetskoj obrazovnoj ustanovi – time se sličnost između njih završavala. A ključna razlika bila je u odnosu te dvije žena prema sebi.
Jedna od njih (nazvaću je Tamara Petrovna) bila je uzuzetno požrtvovana osoba. Baš tako je s ponosom sebe nazivala.
-Opet žrtvujem svoje vrijeme zbog procesa obrazovanja – gromoglasno je objavila u zbornici pristavši da zamijeni koleginicu koja se razboljela. Ona pak nikad nije išla na bolovanje: kad se ne osjeća dobro, više je voljela da to pregura na nogama “ostajući na visini borbenog zadatka”. Svaki čas je Tamara Petrovna demonstrativno pila ljekove, koje je sama sebi propisivala, jer nije imala kad da ide po ljekarima. I svi smo, naravno, čuli za njen podvig: kako je jednom poslije operacije izašla iz bolnice da bi održala ispit. Ona je uvijek bila maksimalno opterećena, čak i preko norme pa su se “suvišni” časovi morali voditi na nekome drugome. Tako mnogo je radila isključivo zbog djece koju treba lijepo obezbijediti”. Krilatica “Za djecu samo najbolje!” nije bila samo njena lična parola nego i njen stil života. Kakve god okolnosti bile, na prvom mjestu se udovoljavalo potrebama njene djece (zahtjevi su, kako i sami shvatate, neprekidno rasli), dok se sama Tamara Petrovna hranila i odijevala vrlo asketski i, dakako, nije sebi dozvoljavala da troši na razonodu i ostale “gluposti”.
Druga žena (neka bude Tatjana Pavlovna) po svom načinu života bila je sušta suprotnost Tamari Petrovnoj. Gledala je da bude minimalno opterećena rasporedom. Kad ustreba, umjela je da bude “bezobrazna” i ode na bolovanje čak i tokom ispitnog roka. Pozivajući se na slabo zdravlje, bila je u stanju da usred školske godine uzme neplaćeno odsustvo da bi otišla u neki sanatorijum, čime je kod Tamare Petrovne izazivala ideološku mržnju.
Povremeno bih se u trpezariji zadesila ili s jednom ili s drugom, ili pak istovremeno sa obje…
Tamara Petrovna je bila veoma, veoma pričljiva. Žalila se na zdravlje, na hroničan umor, na nezahvalnu djecu, koja joj sada svako veče uvaljuju unučad, te joj ne daju da se odmori posle napornog radnog dana, a zbog njih i radi… Intonacija svega izgovorenog jasno je pokazivala da je uloga žrtve – omiljena uloga Tamare Petrovne. I da za tu ulogu očekuje ovacije…
Tatjana Pavlovna, naprotiv, bila je spokojna, osmjehivala se i više slušala nego što je govorila. Ponekad je prepričavala nešto smiješno o unucima.
Jednom je Tamari Petrovnoj postavila naivno pitanje:
–Zašto ne odete na ispitivanje ako imate česte glavobolje?
Na to je Tamara Petrovna planula.
–Da vam kažem nešto, draga moja. Vi ako uopšte nekog volite – volite samo sebe. Za vas su vaše lične potrebe iznad svega. Vi idete na ispitivanja, sanatorijume, neplaćeno… A ja nemam kad da mislim na sebe! Imam posao, i djecu, i unuke, i cijela kuća stoji na meni! Meni su na prvom mestu moji najbliži! I na drugom mestu su mi takođe oni!
Tatjana Pavlovna je napravila pauzu i, staloženo miješajući kašičicom čaj, kazala:
–Ja takođe mislim na najbliže… Šta će im, mislim se, bolesna, umorna, živčana babetina što stalno kukuće i traži zahvalnost? Ne! Njima je potrebna spokojna, zdrava majka i baka, puna snage, sposobna da ih podrži i da im pomogne. Eto zato mislim na sebe, na svoje raspoloženje i zdravlje. Volim sebe da bih imala snage da volim svoje najbliže i da im budem od koristi.
U to vrijeme sam tek maštala da postanem majka, ali sam već voljela svoju nerođenu djecu i znala da će sve obavezno biti “za djecu samo najbolje”. Ali posle ovog dijaloga sam shvatila da se “najbolje” ne odnosi na materijalna dobra. To je odnos, to je raspoloženje i to je naše lično osjećanje. Djetetu nije potrebna “požrtvovana” mama. Djetetu je potrebna srećna mama puna ljubavi.
To dalje ne znači da mama treba da prekriži sebe ili svoj posao. Neke mame moraju mnogo da rade da bi bile srećne. I nije pitanje u broju radnih sati u nedjelji, nego prije u motivaciji. Kad djeca porastu, za njih su podjednako loša oba polazišta: “Cio život sam radila za vas!” i “Zbog vas sam odustala od karijere!” Još gore su varijante: “Zbog vas se nisam udala! Nijesam htjela da vam dovodim očuha u kuću!”, “Zbog vas sam čitav život živjela s mužem koga nijesam voljela, trpjela njegove ispade samo da biste rasli u potpunoj porodici!”
Požrtvovanost ove vrste najčešće je prebacivanje odgovornosti na djecu zbog svog promašenog života. I kako nakon toga živjeti sa saznanjem da je mama bila nesrećna… zbog sopstvenog djeteta?
Izvor: Detinjarije.com
