Srijeda, 23 Jula, 2025
spot_img
NaslovnicaARTGLUMAC MIŠA JANKETIĆ: Od teške tragedije "skrivao" se u pozorištu

GLUMAC MIŠA JANKETIĆ: Od teške tragedije “skrivao” se u pozorištu

Foto: Vojislav Danilov

U razgovoru sa Mihailom – Mišom Janketićem, jednim od, nažalost, rijetkih preostalih bardova srpske glume, najmanje sam pričao sa glumcem. Slušao sam književnika i pjesnika, svjedoka vremena, čovjeka čiji je život počeo strašnom porodičnom tragedijom, čije užasne ožiljke je nosio sa čudesnom snagom, ne mrzeći i postajući veliki…

– Pitam ga: “Kako si?”, a on kaže: “Eh, kako. Umorim se dok se obujem”. “Nemoj tako, nisi ti još star. Koliko imaš godina?”, a on će: “Ja? Nijednu. Sve sam ih spiskao, do poslednje kapavice”, odgovorio mi je taj moj školski drug. Tako i ja. Jadan je život koji nisi do kraja potrošio. Ne treba tamo nositi ništa.

Ipak, krštenica mu broji osam decenija…

– Ja sam 1956. godine upisao književnost na beogradskom Filološkom fakultetu, gdje sam u čuvenoj “četrdeset petici”, koja je bila naša zajednička učionica, sretao i Branka Miljkovića, Božidara Šujicu, Branu Petrovića i mnoge druge velikane pisane reči. Družili smo se u “Poletu”, koji je tada bio tu do Igumanove palate. Tu sam upoznao i crnogorske pjesnike i družio se sa njima, prije svega Lesa Ivanovića… Onda smo iz “Prešernove kleti” prelazili u podrum Doma sindikata gde je pjevao Toma Zdravković u bijelom odijelu i crnoj svilenoj košulji. Bilo je to jedno jako bogato vrijeme, živjelo se intenzivno i punim plućima.

Jeste li znali Vitomira – Vita Nikolića?

– Kako nisam. Pio s njim! Bili smo dobri prijatelji. “Nije ovo ljubav, to se ja spasavam, to ja bježim, ženo, tebi u hajduke. Romanijo moja, puna dobrih trava…”. A Branka Miljkovića sam zapamtio kao blijedog mladića sa šiljatim nosem i crnim šeširom. Imao je južnjački akcenat, bio je beskrajno zanimljiv. Međutim, najviše sam se družio sa Božidarom Šujicom i Branom Petrovićem. Brana je bio i ostao moj omiljeni pjesnik. Zvao sam ga prgavi Irac. Riđ, užasan temperament- priča Janketić.

Nezaobilazna je priča o predstavi “Kad su cvetale tikve”, u kojoj ste dobili ulogu glavnog junaka. Mnogo ste duže trenirali boks za ulogu Ljube Vrapčeta nego što ste igrali u predstavi koja je brzo zabranjena.

– Trenirao sam boks mjesecima, i to po šest sati dnevno. Trenirao sam sa čuvenim trenerom Bogdanovićem, koji je jedanput izjavio da sam na kraju slobodno mogao da boksujem za reprezentaciju u polusrednjoj kategoriji.

Šta je istina o zabrani te predstave?

– U suštini to je bio jedan veliki nesporazum. Nije to Tito zabranio, nego drugi u njegovo ime.

Je li on uopšte znao o čemu se radi?

– Znao je, kako nije, jer je jedan od političara koji je gledao premijeru otišao direktno njemu i izvijestio ga da je to antipolitička predstava koja na pogrešan način tretira pitanje Golog otoka. Onda je Josip Broz u tom svom govoru u Zrenjaninu rekao tu rečenicu: “Neka oni sade tikvice, olupaće im se o glavu…”, ili već šta je rekao. A šta je zapravo bilo, ispričao mi je jednom prilikom Veljko Milatović kada smo pravili priredbu upravo za Tita i Jovanku u Igalu. Posle te priredbe se Broz raspitivao o meni i on mu je rekao da sam igrao u “Tikvama”. Onda mu je on ispričao kako je u automobilu dok je putovao u Zrenjanin na onaj skup gdje će reći ono o tikvama, do njega sjedio Kardelj i nagovarao ga da ne pominje “Tikve”, da se u to ne miješa, zamjeriće mu svijet, Evropa. I Tito je crvenom olovkom precrtao taj dio govora, inače odštampan krupnim slovima, kako ne bi morao da ima naočare. Međutim, Tito, kako je otišao u neku digresiju, sve hoće da se vrati napisanom govoru, ali kako je duvao neki vjetrić i kako god okrene papire ispadne mu onaj list sa crvenom škrabotinom. Na kraju se on iznervira i kaže “a i te tikvice, bogati…”, i eto katastrofe. U stvari, sve je bilo bizarno. Naravno, krenula je hajka iz Centralnog komiteta da mi sami skinemo predstavu sa repertoara. Na kraju smo mi to uradili, i to je unazadilo naše pozorište za dugo vremena.

Nažalost, poklopilo se da vaša životna priča i sudbina književnog junaka Dragoslava Mihailovića budu gotovo identične. Ljuba Vrapče gubi oca, majku, brata i sestru u knjizi, vi ste ostali bez majke, koju su zaklali četnici, i brata, koji joj je na grudima umro?

– Jeste. Ljuba Vrapče gubi svoju familiju u tom okršaju. Eto, posle četrdesetak godina ponovo igram Ljubu Vrapčeta u Beogradskom dramskom, samo što sad igram starog Ljubu, koji iz Švedske priča svoju priču, a ovi mlađi sad igraju to. Zaboravio sam ja tu tragediju. Mnogo duhovne snage treba da se čovek oslobodi tih strašnih stvari. S tim se ne može živjeti, horor je to.

Govorili ste da je ta pozorišna zavjesa bila zaklon od surove realnosti koja vam je obilježila djetinjstvo?

– Jeste. Kad čovjek počne život u tragediji, onda u mladosti stekne užasni strah. Teško se s tim živi i pozorište je bilo idealno mjesto da oporavim duhovnost, da se rasteretim i da se, hajde da malo budemo i patetični, na neki način sakrijem od surovosti života. Tako da sam ja u pozorištu pronašao životni put, ostvarujući svoje uloge i uporedo ostvarujuću svoju porodicu. Zapravo, sa svoje četvoro dece sam uspio da povratim moju mrtvu familiju. Čak sam im davao i ta imena, jer sam smatrao da su moja djeca bila dug prema nestaloj mojoj porodici. I povratio sam je, tako da su moja djeca sada i unuci.

Izvor: Ranko Pivljanin/ Blic

POVEZANI TEKSTOVI

POPULARNO