Fenomen slušanja kod djece je zapostavljen, djeca su sve više bića gledanja. Zato im je zakržljala i mašta i poslušnost, zato ne doživljavaju svijet više po pravim vrijednostima.
Ono što vidimo je jače od onog što čujemo. Dijete najprije doživljava svijet vizuelno, ali onda treba postepeno i sve više uvoditi kod njega i ono što mogu saznavati po čuvenju, tako razumiju svijet oko sebe i same sebe. Treba mu zato mnogo pričati, a onda mu dati da to reprodukuje tako što će da crta jer tako razvija svoje mentalno i asocijativno polje. Odatle potiče i riječ poslušnost, moramo prvo da slušamo, da čujemo. Najbolje bi bilo izbaciti TV i igrice iz kuće. TV je postao bebisiterka danas. Ako dijete više voli da gleda crtane nego da ide sa tatom u šetnju, izgubio si bitku, negdje si pogriješio.
Treba živjeti sa djecom prirodno, treba ih uključivati u život, imati sluha za njih, treba im se stalno posvjećivati, baviti se njima. Onda nema propusta, nema razmaženosti.
Pitaju ljudi šta da rade kad dođu gosti, a djeca im skaču po glavi i uopšte neće da slušaju. Ili ih vode u prodavnicu, a dijete počne da se valja po podu i vrišti da bi mu mama kupila nešto.
Taj problem se ne rješava tada.
Ako prirodno živimo sa njima, ako smo se na vrijeme i u dovoljnoj mjeri bavili njima, ako znaju koliko su nam važni, tih razmaženosti neće biti. Ako si ga navikao da mu kupuješ pažnju preko poklona – a to je najveće zlo za dijete – onda će ono u prodavnici tražiti da mu nešto kupiš jer mu je to zamjena za ljubav i pažnju. Ono tad ne traži keks, nego tvoju pažnju, a ti ga grdiš ili tučeš zbog keksa. Da si mu poklonio dovoljno pažnje i pripremio ga na taj odlazak u prodavnicu, ne bi toga bilo. To znači da mu na vrijeme objasniš da ne može svaki put nešto da dobije, da mama nema toliko para, ali ga mama zato vodi u šetnju i priča sa njim, što je mnogo značajnije. Ako dijete nije dobijalo adekvatnu pažnju, onda će da je grabi od drugih ljudi, tj. gostiju.
Preko poklona se lijepo može objasniti djeci značaj nekog događaja, praznika. Za male praznike će dobijati male poklone, za velike praznike velike poklone. Posredno mu se stavlja do znanja značaj nekog praznika, ali mu se, naravno, i objašnjava sve to.
Za djecu je važnije kakav primjer gledaju u kući nego šta im pričamo. Ako dijete piše domaći, a majka muti fil i kaže ocu za komšiju: “Vidi kakvu je kuću podigao! Nema dana škole, ali umije da živi!” – kakvu poruku majka šalje djetetu u tom trenutku?
Nikako ne treba kažnjavati djecu, a ponajmanje batinama. Taj bol koji smo mu nanijeli će stvoriti mržnju kod njega, a ne željenu reakciju ili promjenu načina ponašanja. Ako smo sa njim živjeli prirodno, bavili se njime, ako ima stalno našu pažnju i ljubav, ono neće biti nevaljalo, neće biti potrebe za batinama i kažnjavanjem. Bolje je tad pričati o svojim emocijama. Ako nas dijete voli, ako je poslušno (poslušnost koja dolazi iz ljubavi, ne iz straha), ono će prije razumjeti ako mu kažemo da nas je nešto povrijedilo (ne u smislu nabijanja njemu krivice) nego ako ga izubijamo. A ako smo ga povrijedili batinama, nanijeli mu bol, ono neće moći da saosjeća sa nama.
Dr Svetomir Bojanin, dječji psiholog