NAŠE PRIČE
ŠEFICA KABINSKOG OSOBLJA U MONTENEGRO AIRLINES-U ANA JOVOVIĆ: U avionu smo svi kao jedna porodica
Bio je januar 2001.godine kada sam slučajno u novini vidjela oglas da Montenegro Airlines zapošljava stjuardese. Nikada do tada nisam razmišljala da bih mogla uopšte da obavljam taj posao, ali sam sebi rekla: zašto da ne, prijaviću se.
Tako se današnja šefica kabinskog osoblja u Montenegro Airlines-u Ana Jovović u razgovoru za MNE magazin prisjeća ,,susreta” sa svojim pozivom. Kada je odlučila da se prijavi za posao stjuardese, ističe ona, bila je brucoškinja.
-Društvo je komentarisalo: ,,Ma, nema šanse da te zaposle. Šta će ti uostalom to? Na fakultetu si i treba tome da se posvetiš“. Bila sam mlada i sve mi je bilo izazov. Značilo mi je da vidim da li ću moći da prođem neke visoke kriterijume, odnosno testiranja koja su se obavljala za posao stjuardese. Fasciniralo me, takođe, kako je to biti gore u avionu u kojem šetaš, kao da si na zemlji… Počela sam o tome da razmišljam- kaže ona.
O tome tada nije ništa govorila svojoj familiji, jer je, ističe Jovović uz osmijeh, znala da od njih neće dobiti podršku.
-Za to je, zapravo, znala samo moja sestra, jer me je vozila do aerodrome gdje su se obavljala testiranja za posao – priča ona.
Ubrzo nakon što je podnijela prijavu i odradila fotografisanje, od nacionalne kompanije dobila je informaciju da je prošla u uži krug.
-Bilo nas je baš dosta I svakog dana je bilo sužavanje tog kruga. Sjećam se da su testirali poznavanje dva strana jezika, pa je onda uslijedio intervju gdje se provjeravalo naše obrazovanje. Bila su tu testiranja i testiranja. Ljekarski je bio finalni i teški su bili kriterijumi, jer ako ti je zub bio pokvaren nijesi mogao da prođeš. Nakon toga je bio završni intervju i komisija je donijela odluku koga će da izabere. Bila sam primljena – priča naša sagovornica, uz osmijeh.
Tu novost je, kako se prisjeća, odmah prenijela majci, ali je ona nije primila sa radošću. Jovović navodi da je negodovala, te je očekivala od nje da odustane od posla. To se, kaže naša sagovornica, nije dogodilo, već je nastavila dalje i krenula na školovanje stjuardese koje je tada trajalo oko četiri-pet mjeseci.
-Kada sam nakon toga počela da radim majka je polako počela da prihvata moj posao. Na kraju joj se dopao –ističe ona, uz osmijeh.
Nikada neće zaboraviti svoj prvi let u junu 2001.godine. Letjela je iz Podgorice u Beograd, a prema njenim riječima, bez obzira što je odlično prošao, dijelom je bio prožet jednim negativnim iskustvom.
– Sjećam se da je perserka (osoba koja je odgovorna kapetanu za kompletnu kabinu) bila stroga i da joj ništa nije odgovaralo što sam uradila. Koleginica me je tada ohrabrivala i govorila mi da se opustim. Kada smo došle u hotel razmišljala sam da ovaj posao nije za mene…. Kasnije sam, ipak, shvatila da ga jako volim i da nijesam u pravu. Danas se zato zahvaljujem koleginici, jer da nije bila ona sa mnom na tom letu, ne bih bila ovdje sigurno – priča Jovović.
Godine njene karijere su počele da odmiču, a u skladu sa tim nizala je svoje profesionalne uspjehe, te je ubrzo bila unaprijeđena za persera, potom za instruktora. Funkciju šefice kabinskog osoblja počela je da obavlja 2015.godine, a uz to ona je danas CRM instruktorka i planerka.
-Ono što je bitno u ovom poslu jeste da čovjek mora da ima dobru komunikaciju sa ljudima. U avionu smo mi sve: i doktori i psiholozi i vaspitačice… Gore smo kao jedna porodica i pomažemo jedni drugima– navodi Jovović.
Svaki let, kako ističe ona, ima neku svoju priču, nešto po čemu će ga zapamtiti.
-Dešava se, na primjer, da se neko boji letenja, a mora da stigne brzo u Beograd. Putnik se tada u panici onda uhvati za moju ruku i počne da plače. Onda razgovaram sa njim i umirujem ga. Bilo je takvih i sličnih situacija- priča Jovović.
Svoj posao voli zato što je i dinamičan, ali i drugačijih od ostalih.
-Iskreno, kada sam se prijavljivala za posao i kada sam prošla, odnosno bila primljena cilj mi je bio da radim dok studiram. Ovaj posao, međutim, uđe u krv i onda se ne može bez aviona i avijacije. Volim ga. Do sada sam obišla baš mnogo zemalja… Bogatstvo je spoznati druge kulture… Nema tih para kojima se može platiti iskustvo koje ovaj posao daje, i životno i poslovno – priča naša sagovornica.
Kada bi se sagledale mane njenog poziva, navodi da se tiču toga što za njih ne postoje praznici, vikendi, ljetovanja, jer stalno imaju letove.
-Zato mi je žao što sa bližnjima i djecom od sestara ne mogu da proslavim rođendan ili nešto slično. Ali takav je ovaj posao – kaže ona.
Ističe da joj je čast što radi u nacionalnoj kompaniji, između ostalog, zato što su na određeni način predstavnici naše države. Za svakog ko krene u Crnu Goru, navodi Jovović, oni su prvi kontakt.
– Putnici nas pitaju gdje da pođu i šta da posjete kad dođu u Crnu Goru. Tako da mi često kreiramo taj prvi utisak koji steknu o našoj zemlji – ističe Jovović.
Ispričala je detaljnije i kako protiče jedan njen radni dan. Ako ima let, kako navodi u 7.30h za Beograd, mora da bude na aerodromu sat prije leta, a u avionu 45 minuta prije leta.
-Moramo da budemo svježi, naspavani, lijepi, uredni, da bude sve po procedurama. Onda ide brifing koji se radi u zgradi na aerodromu. Kapetan i kopilot i svi članovi kabinske posade nama daju informacije o broju putnika, o letu, koji je tip i oznaka aviona, koliko će da traje let… Razgovaramo i o meteo uslovima, jer zavisno od njih zavisiće i naše posluženje putnika sa napicima i hranom– priča ona.
Perser, kao neko glavni za kabinu, sa druga dva člana kabinske posade, takođe, kako navodi Jovović, drži brifing, odnosno prolaze procedure šta treba da urade u slučaju da nekome zatreba prva pomoć i da bude emergency situacija.
-Bilo je slučajeva da je putniku potrebna prva pomoć, da padne u nesvijest… Nikada, nasreću, nijesmo imali neki smrtni slučaj – kaže Jovović.
Odgovarajući na pitanje kako bi voljela da se dalje razvija i završi njena karijera, naša sagovornica, prije svega, ističe da je dostigla sve titule, odnosno zvanja u ovom poslu. Podsjeća da je radila prvo kao najmlađa stjuardesa, pa onda kao starija, nakon čega je postala perser, pa instruktor i na kraju šefica kabinskog osoblja.
-Zaokružila sam tu cjelinu. Voljela bih do penzije da budem u ovoj kompaniji, da budem tu i dajem neka svoja iskustva i svoje znanje mlađim generacijama. Fascinirani smo interesovanjem za ovaj posao… Sve su generacije bolje i bolje – zaključuje naša sagovornica.
N.Đ.
Foto: B. Šekularac, Privatna arhiva
