
Dino Rađa je primljen u Kuću slavnih u američkom Springfildu. Splićanin je četvrti Hrvat i osmi evropski košarkaš u tom Hall of Fameu, prije njega su primljeni Krešimir Ćosić, Dražen Petrović i Mirko Novosel.
Evo njegovog govora…
– Lari, hvala ti za ovo što si napravio za mene. Članom Seltilsa osjećam se od prvog dana kad sam došao u klub. Jednom Kelt, uvijek Kelt. Kad su mi Kim i Zoran rekli da ću biti primljen u Kuću slavnih, nisam prestajao da plačem punih deset dana. Najgore je bilo to što punih sedam dana nisam smio nikome kazati zbog čega su mi svaki dan oči pune suze. Kako se osjećam? Ne postoje riječi kojima bih uspio čak i približno dočarati kako se osjećam. Ipak, najšokantnije za mene bila je činjenica da nisam imao pojma i da sam nominovan. Detalje sam saznao tek kasnije. Grupa košarkaških zaljubljenika s kojima sam igrao iz gušta nakon što sam završio profesionalnu karijeru me je nominovala. Stoga, hvala od srca ekipi iz Adriatika. Ovo što se meni večeras događa, to nije samo moje lično postignuće. Imao sam sreću da sam rođen u isto vrijeme kad se rodila cijela generacija fantastičnih igrača koje su trenirali brojni fantastični treneri. Slavko Trninić, Krešo Ćosić, Božo Maljković, Duda Ivković, Svetislav Pešić i kondicioni trener Mirko Krolo najviše su uticali na moju karijeru.
U karijeri sam igrao za nekoliko nevjerovatnih ekipa. Juniorska reprezentacija iz Bormija 1987, Jugoplastika, reprezentacija bivše Jugoslavije i reprezentacija Hrvatske. Ti momci s kojima sam igrao u navedenim ekipama su fantastični i bila mi je čast dijeliti svlačionicu s njima.
Samo jedan košarkaš uz mene bio je dio svih ovih ekipa. Njegovo ime je Toni Kukoč i njega smatram mojom košarkaškom srodnom dušom. Toliko se dobro poznajemo da bismo i sada mogli skupa igrati zatvorenih očiju. Još jedan velikan za koga smatram da sam imao privilegiju igrati s njim je Dražen Petrović. Od njega sam naučio puno, ne samo o košarci, nego i o životu. Stojko Vranković, Perasović, Komazec, Saša Đorđević, Divac, Zdovc, Paspalj, svi oni bili su predivni saigrači i bili su članovi generacije koja je deset godina pripadala samom vrhu evropske i svjetske košarke. Želim da im zahvalim jer zbog njih sam bio bolji igrač. Bez njih ne bi bilo ni mene. Hvala Seltiiksima, PAO-u, Olimpiakosu, Rimu, Zadru, hvala svim doktorima, fizioterapeutima, čistačicama, svima koji su bili uključeni u život košarkaških timova za koje sam u karijeri igrao. Dr. Tranfić, dr. Dmitrović, dr. Velimirović, dr. Martinac, dr. Šeler, Joža Blazič, Mosor, Grant, Vejn, Džef, Kerolajn, Cvita, Stana, Eva… Svi oni bili su članovi moje porodice. Ipak, najviše hvala mojoj familiji, zbog mene su propatili mnogo. Nikad nisam bio kod kuće, čak i kad jesam, nije lako bilo živjeti sa mnom. Bio sam fokusiran samo na košarku i nisam imao puno vremena za sve ostalo. Moja mama sad pleše negdje presrećna što me vidi tu, moj otac kod kuće nazdravlja srećan zbog mene. Ipak, oni najvažniji su tu. Moji sinovi, znate koliko vas volim, čak i onda kad sam strog, a to je bilo često. Činio sam to za vaše dobro. Moja supruga, moja životna srodna duša. Zbog ljudi koje sam ranije spomenuo bio sam bolji igrač. Zbog tebe sam bolji čovjek. To znaju svi.
Jane, hvala ti što si u mene vjerovao čak i onda kad evropski igrači nisu bili na cijeni u Americi. Mark, tebi hvala jer si me više puta spasio. Puno sam naučio od tebe. Stojko, moj stariji brate, tebi ću posebno sve ispričati. Džime, hvala ti jer si pazio na moj novac. Stjepko, Roza, Etko, Željka, Željana, hvala vam što ste bili uz mene. Čestitam generaciji 2018. na ulasku u HOF i hvala svima koji su glasali za mene. I Josipe… Naprijed, Patriotsi.
Izvor: dalmatinskiportal.hr