Književnik Milisav Popović jedan je od najčitanijih kolumnista u regionu, čiji sajt bilježi više od 5,5 miliona posjeta. Autor je knjiga “Pred buđenje” i “Zaboravljena gora”. Nagrađivani književnik i jedini profiličar u Crnoj Gori, prema Američkoj aganciji ACLA 2011. godine našao se na listi najuticajnijih crnogorskih novelista. Pored Danila Kiša, Mihaila Lalića, Ćamila Sijarića, stoji ime Milisava Popovića.
Orfejevu Liru, prvu nagradu za prozu na međunarodnoj književnoj manifestaciji dobio je 2008. u Bugarskoj. Od 2012. godine je samostalni savjetnik za međunarodnu saradnju i evropske integracije. Međutim, pored svih uspjeha, Popović u našoj rubrici ,,U ogledalu” navodi da je svjestan da se novcem ne mogu kupiti najvažnije stvari. Svaki posao radi iz duše. Svjestan je da se prava ljubav ne desi, već se mi desimo njoj, onda kad u drugom upoznamo srž.
Jagnjetina i domaći skorup su na vrhu liste omiljenih jela… 
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
-Na trčanje. Na padove u nebo i kotrljanje po oblacima. Na nikšićke glavice i šumu Petrovića. I na jedan momenat koji ni samom sebi ne mogu da objasnim… osjećaj da se još nije završilo.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara?
-Ne… čak se ne sjećam ni prve zarađene plate. Pamtim saznanje da novac neće umjeti da mi kupi najneophodnije stvari… samo potrebne. Pare su tu da bi preživjeli – nikada nisu bile neophodne da bi istinski živjeli. Tako sam nekada mislio… tako se nadam da će ostati. Međutim, kako vrijeme protiče – shvatiš da obožavanje punog novčanika otvara brojna vrata… koja se zatvore čim se isprazni. Mogu misliti koliko je teško tim takvima. 
Na čemu insistirate u poslu?
-Ni na čemu ne insistiram… jer je svaki posao u vezi sa nekim čeljadetom. Ne volim plastičnost u odnosima, i prija mi kada zadatak bude obavljen uz prisustvo nečije duše. Kroz obične, administrativne kalkulacije sam na takav način došao do kvalitetnih poznanstava… divnih ljudi. Ne biste vjerovali koliko lijepih očiju se kriju iza nekog mejla, pisma, ili telefonskog poziva. Kakvu god rutinu obavljali, potrudite se da otvorite srce… Šapat sličnosti mora da se učita ako valjano osluškujete. Profilisanje me tome naučilo.
Koje jelo najviše volite?
-Domaća kuhinja, ili ono što nazivaju “nacionalna jela” su mi najmilija… vjerovatno zato što uz slaninu i krtolu nisam imao priliku da umočim kolibrija. Zapravo, zbog nemanja dovoljno iskustva u kušanju egzotičnih obroka, jagnjetina i skorup su mi na samom vrhu. Ali opet…Nismo ono što jedemo, već ono što nas jede.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
-Ništa… vi se desite pravoj ljubavi. Pustite je da diše. Uvežite se do suštine… do srži. Postanite bliski toliko, dok ne vidite sve boje i katran jedno u drugome. Tek nakon toga postanite ljubavnici. Mnogo prije nego se poljubac desi, naučite da volite prostor između vaših usana. Ljubav iz drugog talasa je najsočnija.
Kojeg umjetnika biste oživjeli i zašto?
-Žil Verna i Leondarda Da Vinčija… Kako bi se upoznali i izmaštali narednih trista godina.
Njihovo vizionarstvo je današnja realnost. Koliko bi samo svemira prisajedinili da su im se umovi istodobno povezali. A onda bih zamolio Desanku Maksimović i Zmaja da napišu riječi i note na zadatu budućnost.
Putovanje koje pamtite?
-Od moje prve knjige… do kolumni. Taj put od nekoliko uzdaha je dugačak milionima
kilometara… za mene.
Pjesma Vaseg života je?
-Mislim da nemam takvu… Imam pjesme koje obilježe trenutke. Upravo sada slušam ,,Anđeo s neba” od Maje Odžaklijevske.