MAGAZIN SLAJDER

GORAN ŠEPA U OGLEDALU: Pjesma o ljubavi je pjesma mog života

Foto: B.R.

Vođa niškog sastava ,,Kerber“ Goran Šepa – Gale današnji je gost rubrike Montenegro magazina U ogledalu.
Muzikom je počeo da se bavi još u srednjoj školi. Honorar, kaže u razgovoru za naš portal, ne pamti, jer  ,,novac nije postojao uopšte“, samo muzika, aplauz i rokenrol od srca. Zato pamti Liku iz vremena kada je imao 6, 7 godina i slobodu, bez ograde, ljepotu prirode, igranje fudbala i druženje sa životinjama. Kaže da ga velebitski dio Like podsjeća na Plužine.
Često u ovom intervjuu pominje čistotu, pa tako kaže i da je za pravu ljubav potrebno veliko srce.
Sa njim smo razgovarali u Podgorici, posljednjoj stanici Party bus-a koji je prevozio ,,Kerber“, ,,Bad copy“ i ,,Parampaščad“ iz Plužina, Bara do glavnog grada naše države u sklopu ,,Podgoričkog kulturnog ljeta“, a u organizaciji NVO Sinteza. Upravo to putovanje naš sagovornik izdvaja kao nešto što će ostati kao lijepa uspomena.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Asocira me na Liku. Zašto Lika? Zato što sam rođeni Nišlija, a otac i majka Ličani i onda sam veoma volio da idem kod babe i djeda u Liku. To je taj kninski dio Like, Gračac, Velika Popina, jer ja jednostavno nisam imao nikakav dodir sa selom i nisam imao prilike da vidim konja, kravu i sve te stvari dok nisam otišao tamo. Kao gradsko dijete, oduševljavao sam se time, te su mi životinje čudo neko bile, mogao sam da se družim i jedino sam mogao to tamo u Lici. Nekako sam imao potpunu slobodu, da igram fudbal, da vidim ljepotu prirode, da oko sebe nemam nikakvu ogradu, livada na sve strane, šuma. Nešto što me podsjeća malo i na ovaj dio Plužina. Taj dio Like, velebitski, je baš šumski dosta bogat. Pričam o periodu do šeste, sedme godine. Poslije toga sam kao tinejdžer volio da odem tamo, ali ne baš sa tolikim interesovanjem kao tada kad sam baš bio mali.

Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Ne, nikako ništa nisam u tom pravcu popisivao niti mislio zato što nisam ni razmišljao da ću ikada da dođem do ovog momenta kada se ja stvarno profesionalno bavim muzikom i živim od toga. Meni je sve to bilo igra. Volio sam da sviram, kad kažu rokenrol – rokenrol u pravom smislu riječi, rokenrol od srca, čujem samo muziku, aplauz, novac nije postojao uopšte. Prvi honorari vjerovatno su bili negdje u srednjoj školi kad sam svirao i putovao sa bendom. Ja se tog honorara ne sjećam, znači da mi nije ni bitno.

Foto: Marina Pešić

Na čemu insistirate u poslu?
– Uglavnom na profesionalnosti cijele okoline, produkcije, svega toga što nama obezbjeđuje da budemo profesionalci. Jedna preciznost na svim poljima, muzičkom, organizatorskom, producentskom.

Koju knjigu/film biste preporučili?
– Čitajte te neke nove ljude. Da ne pričamo o klasicima, nego, recimo, o Dejanu Stojiljkoviću koji je napisao ,,Konstantinovo raskršće”. Pročitajte nešto od njega. Vrlo interesantno, mlad je čovjek, angažovan, puno naslova ima, ali, izaberite bilo koji da prepoznate jednog našeg momka, iz Niša. Lično ga poznajem. Ima jaku riječ.

Koje jelo najviše volite?
– Nemam prioritet, kako kada. Pošto smo stalno na putovanju, često me oduševi nešto kao cicvara ili kao belmuž u dijelu Srbije, nešto što je autentično, nešto što je čisto, nešto što nije GMO, što nije upakovano, vakuumirano i nešto što nema million tih pesticida i čuda oko sebe. Što bih ja rekao, iz bakine kuhinje. Možda njeguški pršut. To nije jelo, ali svakako je specijalitet neprevaziđen. Jagnjetina na ovaj ili onaj način, ali ne svaka jagnjetina. Nekad se zateknem da volim sarmice od vinove loze, raštan mi nekad bude interesantan, blitva izuzetno.

Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Samo veliko srce. Kao što se kaže, ako hoćeš da te neko zagrli, onda samo raširi ruke.

Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Naginjem slikarima. Od muzičara ne znam koga sve ne bih. (smijeh) Mocarta i Betovena i Hendla. Svako je lucidan, čudan, ali toliko je toga rekao i mislim da nikad nije rekao dovoljno toga koliko bih ja želio da čujem. Puno ljudi volim, puno njih bih ja oživio, ali oni žive kroz muziku i kroz djela.

Foto: Party bus Crna Gora/Facebook

Putovanje koje pamtite?
– Idemo na neko najsvježije putovanje. Ovo je lijepo bilo sa Party bus-om. Tri lijepa mjesta, od kojih izdvajam Plužine, jer ih prvi put vidim i doživljavam. Stvarno turistička atrakcija, priroda netaknuta, Pivsko jezero je nevjerovatno. Lijepa priča, koliko za oči, toliko i za dušu. Interesantno je putovanje sa momcima koji sviraju ovdje, ,,Parampaščad”, veoma su zanimljivi. Podsjeća me na neku ekskurziju od prije tridesetak godina. Zatvaramo sve to sa svirkama koje su potpuno opuštene. U stvari, potpuno profesionalno urađene svirke, svako na svom polju radi maksimalno, ali, tokom dana se zavitlavamo, baš tinejdžerski, bez opasnosti, bez kalkulacija menadžerskih i tako dalje. Zaista jedna interesantna priča. Ostaće nam kao lijepa uspomena.

Pjesma Vašeg života je?
– Nemam pjesmu u pravom smislu riječi, ali, pjesma o ljubavi je pjesma mog života.
Bojana Radonjić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *