ART SLAJDER

ŽELIMIR ŽILNIK ZA MNE MAGAZIN: Živimo u nedovršenoj tranziciji

Jedan od začetnika doku-drame, istaknuti režiser Želimir Žilnik gost je festivala Odakle zovem, Podgorica 2018.

Završivši Pravni fakultet, u fokus svojih dokumentarnih filmova stavio je društvo, politiku i ekonomiju. Prvi dugometražni film ,,Rani radovi” iz 1968. godine, inspirisan Studentskim demonstracijama i periodom poslije okupacije Čehoslovačke, donose Žilniku ,,Zlatnog medveda” na Berlinskom filmskom festivalu, četiri nagrade u Puli, ali i cenzuru u Jugoslaviji. Pored priče o radnicima, Žilnikovu pažnju zaokupljaju migranti i gastarbajteri. Žilnik i sam sedamdesetih živi u Njemačkoj, pa je time razumijevanje ove problematike veće.

Vraća se u zemlju krajem sedamdesetih i, uz podršku Televizije Beograd i TV Novi Sad, nastavlja tamo gdje je stao, praveći nove nagrađivane dokumentarne filmove i serije.

O utiscima sa festivala, o tome ,,kud plovi ovaj brod”, Balkanu, ,,najljepšoj zemlji na svijetu” i što vidi kad kameru okrene u budućnost razgovarali smo sa Žilnikom danas prije predavanja i projekcije ,,Jedna žena – jedan vek”u prostorijama Sportsko-kulturnog centra Univerziteta Crne Gore.

Juče ste održali predavanje i razgovor o stvaralaštvu u okviru festivala Odakle zovem, Podgorica 2018. Kakvi su Vaši utisci?
– Ne dolazim rijetko u Crnu Goru. Baš juče smo razgovarali, jedno tri filma smo snimali ovdje. Jedan se zove ,,Kud plovi ovaj brod?”, drugi se zove ,,Jedna žena – jedan vek” gdje smo jedan dio snimili u Ulcinju kada je Televizija tražila da dugometražni film proširimo na seriju, a tema tog dugometražnog filma je bila biografija, život i okolnosti kroz koje je prolazila Dragica Srzentić koja je u Ulcinju proživjela veliki dio života jer je bila udata za Voja Srzentića. Zatim smo snimili i ,,Bruklin-Gusinje” u planinskim djelovima Crne Gore. To su sve bila vrlo prijatna iskustva, a i filmovi koji su, u okviru svojih žanrova, imali priličan uspjeh i na televizijama i na festivalima. Imam mnogo prijatelja i tih koji su sa mnom radili, od Televizije Crne Gore pa do Branka Baletića, sa kojim sam radio još dok je bio u Beogradu. Crna Gora je više puta bila sjedište festivala, u Herceg Novom gdje sam neke filmove predstavio prvi put, neki su i nagrađivani. Možda pola mojih ljetovanja se uvijek zbilo kod vas u Crnoj Gori, u Boki Kotorskoj i nekim drugim krajevima, tako da moji utisci o Crnoj Gori i sjećanja su uvijek veoma prijatna. Volim ovamo da dođem.  

Dvadeset godina nakon tog ostvarenja, da li možete odgovoriti na pitanje Kud plovi ovaj brod?
– Mi smo sa tim filmom više to pitanje postavili nego što smo davali odgovore. Već tada kada smo ga snimali, a to je bila ’97. ili ’98. godina, bilo je jasno da stvari ne idu u mirne luke, u smislu da će se situacija naša poslije raspada Jugoslavije i formiranja novih država stabilizovati, da će te države krenuti onako kako su političari obećavali, a obećavali su da će uvođenjem kapitalizma životni standard biti na višem nivou, da će sigurnost biti zagarantovana, da će u krajnjem slučaju ugled tih novoformiranih država biti daleko veći od nekadašnje zajedničke države. Sve se to, nažalost, nije desilo. Još živimo u nedovršenoj tranziciji. Ta nedovršena tranzicija se najbolje ogleda u činjenici da iz svih novoformiranih država poslije Jugoslavije ogroman odliv ljudi je potrebom poslao u inostranstvo. Ono što se zaboravlja, kad se priča o našim gastarbajterima, to je da su zapravo tada većinom odlazili da rade u inostranstvo, od Njemačke pa do drugih zemalja, ljudi iz pasivnijih zemalja gdje nije bilo industrije i koji nisu imali kvalifikacije. Danas nama ovdje odlaze najkvalifikovaniji mladi ljudi. Danas u Evropi i svijetu po svim univerzitetima nađem po nekoliko naših profesora koji su, razumije se, prije desetak godina, kada su došli, počeli kao asistenti. U publici nađem naše fantastične kompjuteriste i inžinjere, dizajnere iz svih krajeva. Ono što je prijatno, kad se sa tim našim nekadašnjim državljanima nađem jeste da u inostranstvu ustvari tih velikih tenzija, sukoba, mržnji i optužbi između Srba, Hrvata, Slovenaca, Bošnjaka i ovih nema. Čak često formiraju zajedničke klubove i akcije. Uvijek kada na to naiđem, pomislim – Pa, ne treba kukati, to se desilo Italiji prije 120 godina kada je iz Italije u Ameriku otišlo mnogo stanovnika. Proteklih godina sam i po Južnoj Americi imao dosta retrospektiva. Imao sam ih u Argentini, Brazilu, gdje su ti naši filmovi nevjerovatno primljeni po festivalima, kinotekama i bioskopima. Tu sam vidio, takođe, da dolazi taj svijet jugoslovenskih građana. Srećom, ova današnja tehnologija, od kompjutera, skajpa, vajbera tu komunikaciju je drastično uspjela da olakša. Ne može da se kaže da će te veze biti potpuno pokidane, ali znam kad me pitaju da li se kod nas situacija toliko stabilizovala i unaprijedila, da li ima smisla vratiti se, ja ne kažem ni ,,da” ni ,,ne” nego kažem: ,,Na to pitanje ja odgovor još nemam, morate ga vi naći sami.”

Ove godine objavljen je Vaš film ,,Najlepša zemlja na svetu”, priča o gastarbajterima, migrantima. Međutim, još se pamti najupečatljivija scena iz Vašeg kratkometražnog ostvarenja snimljenog prije 50 godina ,,Nezaposleni ljudi” u kojem muškarac udara sebe limenkom u glavu, dok drugi recituje Šantićevu ,,Ostajte ovdje”. Kako vidite stanje na Balkanu sada, gdje je ta najljepša zemlja na svijetu?
– Vidite, taj posljednji film sam snimao prije tačno godinu u Austriji, a završili smo ga sa obradom prije nekoliko mjeseci, tako da sad će krenuti premijere. Ja sam pratio, prije svega, integraciju izbjeglica iz ovih najnovijih talasa, koji su u Austriji već dobili pravo boravka i dokumente. Pitanje migranata i Evrope je vrlo tenzično pitanje. S druge strane, jedno su naša iskustva i procedure s migrantima kad oni prolaze kroz ove naše krajeve. Svi su toliko dobro informisani o Zapadu i o mogućnostima zapošljavanja da kažu: ,,Znate, mi ne namjeravamo ovdje da se zadržavamo, naš put je ka zemljama koje su prosto materijalno stabilnije i gdje ćemo moći da ne samo zarađujemo da preživimo nego i da vratimo neke od pozajmica koje smo uzeli da bi napravili ovaj put.” U Austriji već ima nekoliko desetina hiljada ljudi koji su dobili pravo boravka i koji su prošli kroz procedure, što znači provjereno je da li su pripadali nekim kriminalnim grupama ili nisu, da li su zaista ljudi čija su sloboda i život ugroženi. Zatim su dobili mogućnost da uče njemački jezik, mogućnost da se provjeri da li profesija za koju su se spremali i obrazovali ispunjava austrijske standarde i u najobičnijim stvarima, od, recimo, zanatlije koji opravlja cipele ili berbera, pa do dizajnera ili kompjuteriste tako da im to sve njihova služba za izbjeglice i integracije omogući i onda bivaju prijavljeni na Zavod za zapošljavanje, da traže posao. U Austriji, kao i u Evropi, je nedostatak radne snage. U samom Beču ima svaki dan 55.000 otvorenih, nepokrivenih radnih mjesta. To je interesantan proces integracije, gdje mlađa generacija je mnogo otvorenija, prijemčivija, a vjerovatno i mozgovi mladih ljudi su prijemčiviji da brže savladaju jezik, brže nauče norme svakodnevnog života iz prostog razloga što mlađa generacija komunicira lakše s mlađim ljudima sa domaćeg terena. Stariji su tu zategnutiji, frustriraniji i tu sigurno da će se pojaviti generacijska tenzija koja po meni je jedna od tih normalnih stvari. Ali ono što sam prvi put primijetio, da među starijim ljudima ima onih koji bi mogli da ostanu, a već razmišljaju o povratku, baš zbog toga što im je proces prilagođavanja težak. Ta najljepša zemlja na svijetu, to ćemo ostaviti da gledaoci vide na koju se stvar odnosi, a vašim čitaocima mogu da kažem to se odnosi na priče o Avganistanu. Avganistanci kažu: ,,Nema ljepše zemlje.”, ali to kaže svako od nas o našoj zemlji. U jednom dijelu filma, kad je ta tema na redu, onda neki ljudi koji su se odlučili, stariji, da se ipak vrate u Avganistan, na pitanje svojih unuka ,,Pa što?”, kažu ,,Nema ljepše zemlje od Avganistana.”

Gledali ste toliko puta u budućnost u svojim filmovima. Pamti se ostvarenje ,,Lijepe žene prolaze kroz grad”, u kojem se radnja dešava u Beogradu 7. jula 2041. godine. Kad svoju kameru uperite sada ka budućnosti, što vidite?
– U ono vrijeme mi smo osjećali neke nagovještaje, ’85. godine, da jedan dio tih političkih polemika unutar vladajuće hijerarhije u sistemu ide za tim da oni pokreću polako retoriku od socijalističkog sistema vrijednosti ka nacionalističkim referencama i da će to dovesti do etničkih sukoba, a ti etnički sukobi se obično završavaju pleminiziranjem. Pleminiziranje se završava izabiranjem poglavica koje će da vode pleme i obećaju da će pleme biti branjeno, ali nismo vjerovali da će biti dovoljno destruktivne energije da se taj devastirajući trend zaista i ostvari. Međutim, eto desilo se ustvari da je naše predviđanje u tom filmu pokazano kao jedna blaža slika nego ovo što mi danas živimo. Mi danas živimo u jednoj zemlji koja se raspala unutrašnjim sukobima, a iza tih sukoba je ostalo 150.000 ljudi. Ono što je interesantno jeste da gotovo u svim novoformiranim zemljama, ako ne na vlasti, onda veliki uticaj u vlasti imaju kadrovske strukture i pojedinci koji su bili vrlo angažovani u tom procesu raspada zemlje. Najpreciznije to možemo da kažemo za Srbiju. Sad imamo na najvišim državnim funkcijama tri čovjeka koji su bili ministri informacija ili portparoli ratne politike. Ivica Dačić koji je bio to kod Miloševića, Vučić koji je to bio kod Šešelja i Vulin koji je to bio u Julu. Ta pitanja koja svaki dan se u sredstvima informisanja postavljaju kao otkuda je ta međunarodna politika prema nama tako nedostupna ili da nas nedovoljno podržava – pa, mislim da je na to odgovor vraćen zapravo biračkom tijelu. Otuda je što ste birali one ljude što su doveli do sve te devalvacije koja je uopšte uvukla međunarodnu zajednicu kao neki faktor rješavanja problema. Mi sad možemo da pričamo sve je krenulo od Engleske i Francuske. To je laž. Sve je krenulo tih osamdesetih godina. Što bi mi napravili film ,,Lijepe žene prolaze kroz grad“ ’85. godine i to, pazite, nisam ja to napravio na ulici, ja sam to napravio uz pomoć čak beogradske televizije kao glavnog finansijera gdje su radili najbolji srpski intelektualci i najkvalitetniji, za kojima su ostala djela. A u podjeli sam imao najveće glumce koje smo imali u Jugoslaviji – glavnu ulogu glumio je Ljuba Tadić, njegovu ženu Milena Dravić, tetku je igrala Rakela Ferari, da ne govorim o drugim glumcima. Ne bih ja okupio tu ekipu sa vrlo skromnim sredstavima na provokativnu temu da ti pametni ljudi nisu rekli: ,,Slušajte, mi moramo da dignemo glas i upozorimo što nam se sprema.“ E sad, to što se sprema mi smo vidjeli, rekao bih, kroz ružičastije naočare nego što se zaista desilo. Danas ako me pitate, mnogo je širi prostor u tim pitanjima kako će se uopšte ovo novo političko prestrojavanje i zakuvavanje riješiti. Ja sam došao prije dva dana iz Sjedinjenih Američkih Država gdje sam na najvećem i najeminentnijem filmskom seminaru Amerike koji se zove Flajerti seminar, pokazivao filmove i držao predavanja za 300 najistaknutijih mladih filmadžija, direktora festivala i drugih. Pokazivanjem filmova ja sam slušao njih. Amerika je sada u jednoj situaciji koja nije mnogo daleko od te naše ’85. godine. Oni toga nisu bili svjesni. Ja im ukazujem na to. Rekoh: ,,Vidite, sad svi ovi elementi koji se pojavljuju, recimo, jedan pokušaj diktata u odnosu na medije, kada predsjednik napada neke medije, a druge hvali, tako se kod nas desilo, da su neki eminentni listovi kao što je Politika odjedanput počeli da objavljuju tu najratoborniju, mrzilačku propagandu u odjecima i reagovanjima.“ Mi se pravimo kao da se sve zakuvalo u pariskim klubovima. To se zakuvalo u našim političkim kancelarijama funkcionera Saveza komunista koji su se preko noći preobratili u očeve nacija. Obično se govori u inostranstvu – Slobodan Milošević je bio politički aparatčik, predsjednik Gradskog komiteta Beograda i kako se to desilo, ali to možete i da kažete za Tuđmana. On je bio ne samo Titov general, već 34 godine direktor Instituta za radnički pokret Jugoslavije. Što kažete za Kučana koji je bio prvo šef Omladinske organizacije, a poslije predsjednik Komunističke partije Slovenije? Oni su zapravo bili na čelu tih dogovora, vjerovatno u strahu i isprovocirani tim opštim padom i kolapsom socijalizma, od Sovjetskog Saveza do slučaja Čaušekua. Onda su se oni sklonili u te plemenske torove. U međuvremenu se desila, dok smo se mi međusobno hvatali za šije, promjena svijeta. Kina, koja je bila potpuni marginalni faktor svjetske politike, je iskoristila taj prazni prostor, nije promijenila sistem, još je na vlasti Komunistička partija, i postala ekonomski najmoćnija zemlja na svijetu sa ogromnim uticajem koji mi ustvari na prvi pogled ni ne vidimo. Ja sam sticajem okolnosti 2014. bio u zapadnoj Africi i snimio film koji se zove ,,Naš čovek u Gabonu“ sa našim bivšim privrednicima i menadžerima onih velikih firmi koji su zaista mnogo gradili u novooslobođenim afričkim zemljama od kolonijalizma. Ja sam tamo vidio da taj, takozvani, novi kolonijalizam je efikasniji, suroviji je od onog starog, tu se više sada ne eksploatiše država dovođenjem robova kao prije 500 godina nego dovođenjem ogromne količine radne snage i mašinerije koja izvlači resurse, ali domaće stanovništvo ostaje bez posla. Kad mi vidimo Afrikance iz Sjeverne Afrike i ekvatorijalnog položaja ovdje, nisu to Afrikanci koji bježe da igraju rokenrol u disko klubovima, to su ti ljudi koji su ostali bez posla, bez mogućnosti egzistencije i koji imaju samo jednu alternativu – ili će preživjeti taj put i nastaviti kako-tako da obezbjeđuju sredstva za familiju ili će na tom putu umrijeti, jer kod kuće bi inače umrli od gladi i bolesti. Ta sad priča čuđenja i hvatanja za glavu otkud ti migranti, to je čisto foliranje, nemoral i zaluđivanje sopstvenog stanovništva. Nema uopšte podataka o toj novoj eksploataciji i eliminisanju radne snage u siromašnim zemljama, nema uopšte podataka koliko je u ovim okupiranim, razrušenim zemljama kao što su Sirija i Irak, Libija, Avganistan, ljudi ostalo bez egzistencije i bez života i bez mjesta, od bombi ne samo domaćih terorista, koje su užasne, kad dižu automobile, ali su sto puta veće od ovoga što pada iz aviona, a avioni mogu samo da budu američki, ruski ili NATO snaga, ne mogu to da budu avioni iz Indonezije ili ne znam ni ja, Bangladeša. Prvo, niko ne obavještava da ih ima. Ako mene pitate kakva je perspektiva sljedećih 50 godina, ja kažem sljedeće – neću biti živ i neću to doživjeti, ali, ako ne dođe do nekog racionalnog pristupa svim ovim današnjim konfuzijama ja mislim da je čovječanstvo u priličnom pitanju da li će doživjeti 22. vijek.

Bojana Radonjić
Foto:
B. Šekularac