DRUŠTVO SLAJDER
NIKOLA NIKOLIĆ U OGLEDALU: Današnje vrijeme zahtijeva da si često pri mjenjaču
Pisac Nikola Nikolić piše romane, priče i eseje. Dosad je objavio dva romana: „Čvor“ i „Meandar“, kao i zbirku priča „Atakama“. Upravo je priveo kraju rad na novom romanu, a to je, pojašnjava on, prva, gruba verzija. Dodao je da ga čeka još dosta posla oko sređivanja teksta, ali je odlučio da napravi pauzu tokom koje će se posvetiti drugim stvarima. Smatra da je distanca potrebna da se razbije sljepilo, izoštri vid za narednu etapu… U tom predahu je zato našao vremena da odgovori na naša pitanja i bude gost rubrike ,,U ogledalu” kroz koju je moguće detaljnije sagledati njegovu ličnost…
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
-Prvenstveno na bliske ljude kojih danas nema, jer oni za mene jedino još na taj način žive, kroz sjećanje, stopljeni s vremenom u kojem ih pamtim. Osim toga, tu je još puno pozitivnih i negativnih stvari.
Sve zavisi od momenta u sadašnjosti, koju vrstu asocijacije će da probudi. Kad me zaboli koljeno, refleksno se sjetim pada sa bicikla od prije dvadesetak godina – ganc nov, dopremljen iz Italije po babinom nalogu, nije bio baš predviđen za tološku džadu od tucanika. A neki dan, vidjevši na internetu sliku glavne novosadske ulice, sinula mi je slika ujaka koji dolijeće sa sastanka ne bi li se vidio sa mnom, poluizgubljenim polumaturantom. Preduzetnik po vas bijeli dan okupiran obavezama, a za mene je, eto, našao vemena. I plus mi dao sto eura. Da častim piće ekipu, kako je lijepo isplanirao. Što se prilično kosilo s mojim planom. Od tad sam krenuo da štekam.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
-Ako ne računam spomenutu stotku, „zarađenu“ na račun rođačkih odnosa, onda je to sigurno bilo zbog ispomoći majci prilikom neke od lektura. Nijesam imao pojma o lektorskoj signalizaciji, ali dobro mi je išlo sa slovnim greškama. Nakupilo ih se solidan broj, pa mogu reći da je bilo zasluženo, nije me morila grebatorska savjest. A što se tiče potrošnje, vjerovatno je sve otišlo na pokrivanje igraoničarskog ceha. Da zanemarim što su me sati prikovanosti za ekran možda koštali onog oka sokolovog.
Na čemu insistirate u poslu?
-Isključivo da ga obavim što prije, a da izbjegnem traljave poteze. Što ne znači da ću da žurim po svaku cijenu. Glavni problem kod današnjih poslova (bilo koje vrste) je što zavisite od drugih, a često će vam se razmimoilaziti shvatanja odgovornosti. Onda si primoran da usporiš, makar se stvari dalje ne odvijale kako bi želio. Današnje vrijeme zahtijeva da si često pri mjenjaču. A stalno pri kočnici. Jednom sam iskusio onaj užasni osjećaj stvrdnjavanja u želucu i otad se učim vještini usporavanja.
Koju knjigu/film biste preporučili?
-U skorije vrijeme najjači utisak mi je ostavila knjiga „Himlerovo carstvo“ Eduarda Čalića. Autor je istarski novinar i istoričar, koji je nekoliko godina proveo u logoru Zahsenhauzen-Oraninburg, samo u jednoj od ćelija u ogromnom logorskom organizmu Hajnriha Himlera. Iz prve ruke je svjedočio ludilu na kojem se zasnivalo nacističko društvo. Danas, kad se o pojedinim događajima iz prošlosti donose olaki zaključci, baš ovakve, neposredne istorijske lekcije potrebnije su nego ikad. Što se tiče filma, preporučio bih „Wind River“ Tejlora Šeridana. Radnja se vrti oko jednog misterioznog zločina, ali raspoređuje težinu na više nivoa, govoreći o međuljudskoj otuđenosti, rezervatskom životu ljudi usred kolijevke demokratije, poslovima koji pobuđuju zvjersko u čovjeku itd.
Koje jelo najviše volite?
-Nijesam previše izbirljiv, pa zato ni nemam samo jedno omiljeno jelo. Prepuštam se ukusima koje diktiraju godišnja doba. Zima je vrijeme za sarmu, rusku, podvarak, a ljeto za nešto laganije, recimo jagnjetinu. Kad spiskaš kalorije na durmitorske gore i gorske oči, plivajući, planinareći, upijajući vidike, nema tog jela koje može da ti prisjedne.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
-Potrebno je toliko toga, a ipak zavisnog od samo jednoga – da ljubavi ima, uvijek i svugdje, i prije i poslije svega. Sve drugo, treće, četvrto i peto zavisi od toga prvoga i zapravo jedinoga. Otuda teče zajedničko napajanje razumijevanju, saosjećanju, toleranciji i ostalim potkategorijama koje same za sebe ne bi značile ništa.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
-Nekoliko pisaca koji su prerano otišli, a da vjerovatno nijesu stigli da kažu „svoju zadnju“. Njegoša, Ljermontova, Serba, Kiša, Keruaka, Bolanja, Dovlatova, Biljanu Jovanović…
Putovanje koje pamtite?
-Do detalja pamtim studentsko putovanje od prije sedam godina, kad smo sa kolegama iz Beograda boravili u Ženevi, Briselu, Hagu i Beču. Sjećam se vriske kad smo saznali za Delibašićev gol protiv Engleza, u noćnoj vožnji sjeverom Italije, uz đus votku iz velikog, zajedničkog pojilišta. Pamtim Švajcarsku po prirodi i cijenama, Holandiju po lako dostupnim uživanjima, Austriju po privilegijama koje ti obezbijedi nenadani prelazak na maternji. Sve u svemu, naporno klackanje autobusom, uz nevjerovatnu energiju koja nadoknadi svu iscrpljenost. Bilo je u ogromnim količinama, kao nekog stimulativnog sredstva, pa nas je sustiglo tek u povratku. Tad smo shvatili koliko nas je ostalo tamo.
Pjesma Vašeg života je?
-Opet moram da se ograničim na najužu sadašnjost. Da li zbog Svjetskog prvenstva, ali ovih dana mi najviše prijaju ruske narodne pjesme u interpretaciji Balalajka ansambla „Volga“.
N.Đ.
Najnoviji komentari