NAŠE PRIČE
DŽENI LINDZI ZA MNE MAGAZIN: ,,The Script” je djelo pisano iz dubokog osjećaja bijesa
Jedna je od najpoznatijih govornica poezije, izgovorene riječi, po ocjeni kritičara, Dženi Lindzi iz Škotske, gošća je festivala Odakle zovem, Podgorica 2018.
Njena producentska kuća Flint and Pitch koja se bavi teatrom i muzikom, našla se na listi časopisa The List u top 100 organizacija u 2017. godini, a Gutter časopis je opisao kao ,,jednu od najboljih škotskih inovatorki u kulturi”.
Bila je jedna od glavnih organizatorki Nacionalnog kolektiva, kulturne kampanje za nezavisnost Škotske 2012-2014, a redovna je komentatorka na temu politike, poezije i kulture. Autorka je kolekcije i dva pamfleta poezije, bila je šampionka na BBC Slam takmičenju 2012. godine i na listi za Jerwood Compton stipendiju za poeziju 2017. godine. Njen debitantski show Ire&Salt (2015) dobio je pregled sa 4 zvjezdice od The Scotsman-a kao i priznanje od Orwell Society, a njen samostalni show ,,The Script” The Wee Review i The Scotsman su opisali kao ,,jednu od najpotrebnijih izvedbi poezije izgovorene riječi” i ,,prkosno, elokventno i inspirativno”.
Upravo ,,The Script” će sjutra u knjižari Karver predstaviti pred crnogorskom publikom. O njemu, sličnostima između Škotske i Crne Gore, pisanju i tome da li smatra da umjetnost i danas može promijeniti svijet razgovarali smo nakon konferencije za novinare u knjižari Karver za koju je rekla da bi voljela da je njen dom.
Koliko Vam znači poziv za gostovanje na festivalu Odakle zovem, Podgorica 2018 i kako Vam se dopada sam koncept Festivala?
– Presrećna sam što sam predložena od strane Kreativne Škotske da budem osoba koja će doći ovdje. Kad se Varja sastala s predstavnicima Kreativne Škotske, mislim da su vidjeli sličnosti u odnosu prema kulturi između Crne Gore i Škotske i da su stoga htjeli da pošalju ne nekoga ko je tradicionalni pisac, već osobu koja je i sama organizator, nekoga ko poeziji pristupa na, ako se može reći, demokratskiji način, ko se uklapa u ovaj festival. Bila sam na nekoliko Momentum projekata. Prije nekoliko godina poslali su nas na Ubud festival na Baliju. Bilo je to teško putovanje. Raduje me što sam sada bliže, u Evropi. Drago mi je da predstavljam rad ovdje.
Crna Gora i Škotska imaju više zajedničkog od pukih planina i krajolika. Čitajući ,,The Script” uvidjela sam da i mi imamo to ,,rodi dijete”, ,,anđelke”, ,,projekte”, ,,onu mašinu” i ,,neka nas ponovo sagrade prema njihovom liku savršenstva”…Kako objašnjavate to da se ove stvari ne dešavaju samo u Škotskoj, već i u Crnoj Gori i drugim krajevima svijeta?
– Ono o čemu pišem u ,,The Script”-u je više univerzalno iskustvo nego što je samo ograničeno na Škotsku. Smatram da su to razgovori koje žene i žene umjetnici trebaju da vode, čak i ako žive na dekadentnom Zapadu ili u nekoj vrlo bogatoj zemlji. Žene se gledaju kao objekti, da li su gojazne ili ne, pod stalnim smo skenerom. Moramo imati bolje predstavljanje žena u politici i kulturi, za kulturne i društvene stavove se konstantno treba boriti i govoriti o njima. Nije samo stvar u broju ljudi koje imamo u politici, broju glasova žena koje slušamo, već o tome kako se prema ženama ophodi kada dignemo glas. Sa ,,The Script”-om sam zaista željela to da istražim. Uzbuđena sam što mi je pružena prilika da ga izvedem u Crnoj Gori. Ovo je tek peti put da sam ga izvela i prvi put u inostranstvu. Biće zanimljivo vidjeti kako će biti primljen ovdje. Nadam se da neću imati problema sa jezikom, u smislu nerazumijevanja mog akcenta.
U ,,The Script”-u kažete: ,Moramo voljeti bol ovoga po svaku cijenu.” Da li su za Vas pisanje i performansi izlječenje i oslobođenje?
– Da, proces pisanja i izvođenja je apsolutno to. To je oslobađanje, katarza. Sam proces stvaranja djela može biti dosta dramatičan jer ,,The Script” je pisan iz dubokog osjećaja bijesa. Željela sam da učinim nešto korisno sa svojom ljutnjom. Šou sam po sebi nije pun bijesa, kanalisala sam ga kroz performans. Bio je to način da unesem mnogo srca i traume u nešto umjetničko, da od toga imam koristi, a ne da budem ropkinja svog bijesa i stvari koje su mi se desile u prošlosti. ,,The Script” sam prošlog oktobra napisala kao odgovor na kampanju #MeToo. Sama kampanja nije u centru pažnje u ovom šouu, ali jesu posljedice. To je mač sa dvije oštrice. To je način da se prevaziđe trauma, ali proces je vrlo težak. Morate zaista da zakopate duboko u sebe, da zagrebete u svoje emocije.
Da li današnja umjetnost može da mijenja svijet?
– Apsolutno. Bila sam jedna od glavnih organizatorki Nacionalnog kolektiva, kulturne kampanje za nezavisnost Škotske 2012. i tada smo imali 20 odsto glasova za nezavisnost Škotske. Nakon dvije godine, taj procenat je porastao na 45 odsto. Mi umjetnici smo bili predvodnici toga. Smatram da je naša dužnost kao umjetnika i nezavisnih ljudi da govorimo o svemu što nas okružuje. Moramo biti politički angažovani.
Bojana Radonjić
Foto: B. Šekularac
