Sanja Žugić obavlja posao šefice kabineta u Ministarstvu za ljudska prava. U poslu zahtjeva ono što i sama pruža, a to je odgovornost, razumijevanje i posvećenost. Smatra, između ostalog, da se uspješni ljudi takmiče sa sobom, ne dokazuju se pred drugima i ne predstavljaju svojim riječima… Iako smo sa Sanjom uradili razgovor putem mejla, teško je da neko u njenim rečenicama, kojima nas vodi kroz sopstveni život, ne osjeti kako sa svih strana pršte snažne emocije i toplina…
U svojoj priči izdvaja, između ostalog, 1984.godinu koja joj je donijela njenu Marijanu, mlađu sestru, a tada je njeno srce poraslo za veličinu još jednog srca… Danas se raduje i osmjesima sinova Andrije i Danila sa kojima, zajedno sa suprugom Banetom, planira porodična putovanja i bilježi nezaboravna iskustva…
Na šta Vas asocira djetinjstvo
-U mom svijetu, djetinjstvo ima miris vojvođanske ravnice. Odrastala sam među ljudima blage naravi i rumenih obraza, okružena pitomim poljima, cvjetovima suncokreta i pogledom na široke rijeke. Zime mog djetinjstva pune su debelih nanosa snijega koji svjetluca pod zimskim suncem i dječije graje koja odzvanja prostanim ulicama i ispunjene mirisima vrućeg kakaoa i domaćeg hljeba. Pamtim proljeća u boji prvih ljubičica, ukus domaćeg sirupa od maline i zove uz hrpu šarenih slikovnica kojima me je majka neumorno darivala. 1984. godina donijela mi je moju Marijanu, mlađu sestru, i moje srce je od tada poraslo za veličinu još jednog srca. Kasnije je moje uporište ojačano Vanjom i Marijom. Bez njih tri svijet bi bio jedno tuđe mjesto.
Na slikama koje sam ponijela sa sobom je jedno dvorište ispunjeno jedinstvenom nijansom plave boje, bakina štrudla sa makom na kuhinjskom stolu posuta prah šećerom, dedin zagrljaj, najsigurnije mjesto na svijetu …
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
-Moja prababa po ocu bila je šnajderka. Prvi honorar koji sam zaradila bio je iz njene šnajderske radnje. Rekla bih da mi je tada bilo 13 godina i ozbiljno sam željela da naučim taj zanat. Od malena sam bila sklona različitim vidovima kreativnosti, voljela da običnim stvarima udahnem novi smisao, dam im novu dimenziju i boju, učinim ih zanimljivijim, neobičnim. Ispostavilo se da sam prilično vješta u tome. Kako sam odrastala, moja interesovanja su rasla sa mnom. Nisam usavršila šnajderski zanat, ali jesam naučila sasvim dovojno da, u trenucima starog kreativnog zamaha, mogu ostvariti svoj naum.
Na čemu insistirate u poslu?
-U svakoj zajednici, koliko god bila mala ili pak ne, najvažniji je osjećaj pripadanja. Ako se zaista osjećate dijelom iste, u tom slučaju sve je na svome mjestu i vi zaista jeste tamo gdje treba da budete. U poslu zahtjevam ono što i sama pružam, a to je odgovornost, razumijevanje i posvećenost. Komunikacija i otvorenost u poslu veoma su važni faktori dobre saradnje, ali i uzajamno povjerenje kao preduslov iste. Uspješni ljudi se takmiče sa sobom, ne dokazuju se pred drugima i ne predstavljaju svojim riječima. O njima govori njihov rad i ljudi koji sarađuju sa njima. Mišljenja sam da je u svakom poslu veoma važna motivacija, jer ako želite da naučite, ne ograničavate se, već idete samo naprijed, kao u Nepovratnoj pjesmi Mike Antića.
Koju knjigu/film biste preporučili?
-Čitanje je jedna od mojih prvih velikih ljubavi. Zaljubljenik sam u pisanu riječ i veoma sam ponosna na svoju najdražu malu biblioteku. O ukusima već znamo da ne vrijedi raspravljati, pa ne bih detaljisala o svom izboru, budući da su mi klasici po ukusu baš kao i naslovi iz lijepe književnosti. Takođe, visoko cijenim eminentne domaće, kao i inostrane autore.
Nešto što bih možda preporučila iz beletristike ili ti lijepe književnosti, a aktuelno je i zanimljivo, dirljivo i iskreno, satkano od starih vrijednoti i sjećanja koje život znače, su naslovi Fredrika Bakmana, „Čovjek po imenu Uve“ i „Moja baka vam se izvinjava“. U središtu oba romana je lik koji ima snažan uticaj na živote mnogih drugih ljudi.
Iz kinematografije bih možda izdvojila „Kradljivicu knjiga“, opet kažem, prije sam za listanje starih stranica nego neku ekranizaciju, pa je i ovog puta tako. Film je urađen po istoimenoj knjizi Markusa Zusaka, o govori o hrabroj djevojčici koja vođena pravim ljudskim principima, odrasta u sred rata u nacističkoj Njemačkoj i iznad svega voli knjige. Priča je koja se jednostavno useli u vašu dušu.
Koje jelo najviše volite?
-Volim različite ukuse i kuhinje. Volim topla slana i hladna slatka jela. I uvijek ću se rado nasmiješiti nekom domaćem kolaču.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
-Za pravu ljubav je potrebna sreća da vas ona pronađe. Umijeće da je zadržite. Radost i želja da je njegujete, a sva snaga ljudska da je sačuvate.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
-Da mogu oživjela bih bečke klasike… Mocarta i Betovena! Muzika greje dušu, čisti srce i nadahnjuje misli, a njih dvojica su stvorila vanvremenska djela. Voljela bih da mogu da se uvjere koliko su slušani i poštovani širom svijeta danas, budući da su jedni od mnogih umjetnika koji su uživali poražavajući status umjetnika svog vremena.
Putovanje koje pamtite?
-Pronicljivi posmatrač ljudske duše čija je religija ljubaznost, britanski pisac Piko Ijer rekao je da su putovanja kao ljubav, najviše zato što predstavljaju stanje povećane svjesnosti u kojem smo pažljivi, otvoreni, konkretni i spremni da se mijenjamo. Zato se prava putovanja, baš kao i prave ljubavi, nikada ne završavaju. Kada putujemo svijetom da bismo otkrili nešto lijepo, moramo ljepotu ponijeti sa sobom ili je nećemo pronaći. Zato, kada putujem, trudim se koliko sam u mogućnosti, da to putovanje ostvarim sa ljudima koji mi najviše znače na svijetu, mojoj porodicom.
Službeno i privatno obišla sam mnoge zemlje, i da, zaista volim da putujem. Od mnogih dragih putovanja, izdvojila bih možda putovanje na sami jug Albanije, u mjestašce nadomak arheološkog nalazišta Butrint, na granici sa Grčkom. Pričam o Ksamilju, prelijepom malom mjestu preko puta ostrva Krf. Tog ljeta posjetili smo nekoliko lokacija pod zaštitom UNESCO-a, Butrint, Đirokaster, Berat i uživali smo otkrivajući nove nijanse plave u Jonskom moru, prirodu divlju i prelijepu, kamene tvrđave, šetajuli kroz grad hiljadu prozora, vjekove ispisane istorije, dok su pod našim prozorom nadomak mora mirisale svježe smokve i smiješili se grozdovi crnog grožđa.
Suprug i ja planiramo porodična putovanja koja određenu najvećim dijelom interesovanja naših dječaka, Andrije i Danila. Kompromisi se zovu raznim ukusima sladoleda i istraživačkim poduhvatima. Njima se posebno radujem.
Ali kada se osvrnemo za sobom, jasno nam je da se sve što smo uradili mjeri širinom njihovog osmjeha i jačinom zagrljaja ta dva dječaka. Tako da dokle god budemo mogli da hvatamo njihov korak i pratimo interesovanja, plivaćemo u bazenima i igrati basket jer ih to čini srećnima. A njihova srećna lica naše su ogledalo.
Pjesma Vašeg života je?
-Mika Antić „Nepovratna pesma“. N.Đ.