NAŠE PRIČE
PODGORIČANKA ANĐELA RADONJIĆ STUDIRA NA SORBONI: Ovdje studenti protestuju i bore se za svoja prava
Kada je Podgoričanka Anđela Radonjić trebalo da odluči koji fakultet da upiše razmišljala je, kao i ostali srednjoškolci, o prednostima i manama budućeg zvanja, hoće li biti profitabilno ili ne i slično, ali je za razliku od mnogih dopustila talentu da stavi tačku na sve te nedoumice. Uporedo sa književnošću gajila je veliku ljubav prema francuskom jeziku zbog čega je vjerovala da bi studije komparativne književnosti u Parizu objedinile ta dva interesovanja na najbolji mogući način. Upisala je zato studije na prestižnoj Sorboni!
-Presudio je u donošenju odluke, ipak, strah da bi mi se ignorisanje moje vokacije kad tad osvetilo –priča ona za portal MNE magazin.
S jedne strane, kaže Anđela, postojala je svijest o neobičnoj prirodi njenog odobaranog zanimanja, koje nije ni profitabilno ni atraktivno u današnjem smislu riječi, ali, s druge strane, postojala je i postoji obaveza prema daru koji joj je dat. Navodi da je bila svjesna da bi joj radne navike donijele uspjeh i u nekoj drugoj oblasti, ali istovremeno je znala da su rad i talenat uvijek davali višestruko umnožene plodove.
– Odluka je bila u potpunosti prirodna i što je najvažnije u potpunosti moja, tako da šta god mi ona u životu donese ja sam mu naredna – istakla je ona.
Uspjeh
Anđela je danas student prve godine osnovnih studija književnosti na prestižnoj Sorboni. Fakultet je upisala nakon što je okončala podgoričku Gimnaziju ,,Slobodan Škerović”, a prisjeća se kako je oduvijek, zapravo, sanjala o studijama u Parizu.
– Čak i nakon što sam poslala prijavu nisam vjerovala da ću biti primljena , ali sam ipak bila odlučna da makar pokušam. S obzirom na to da njihov administrativni sistem funkcioniše drugačije od našeg, relativno rano sam saznala da sam primljena čime sam dobila na vremenu, te sam mogla dobro da razmislim I procijenim prije nego što sam donijela konačnu i za mene do sada najveću odluku – ističe naša sagovornica.
Izuzetno je, kaže ona, zadovoljna tamošnjim sistemom studiranja. Priznaje da se najviše plašila upravo toga da li je dorasla jednom takvom izazovu, odnosno strahovala je da neće uspjeti da se izbori sa svim onim što studije na stranom jeziku i na univerzitetu kakav je Sorbona podrazumijevaju.
-Treba uzeti u obzir da studije književnosti, sasvim prirodno, zahtijevaju prilično visok nivo poznavanja jezika, a ja nisam bila sigurna da ću uspjeti da se nosim sa tim. Međutim, moj trud me demantovao. Ovdašnji sistem traži konstantan i prilično naporan rad , ali isto tako nijedan trud ne biva uzaludan. Ukratko: rad i odgovoran odnos prema obavezama se zahtijevaju ali i cijene – navodi Anđela.
Protesti
U razgovoru za naš portal, takođe, je uporedila aktivnosti tamošnjih i crnogorskih studenata. U stvaranju te slike, priznaje ona, znatno su joj pomogli studentski protesti koji u Francuskoj traju već neko vrijeme. Ispričala je da se već nekoliko mjeseci na univerzitetima u toj zemlji organizuju razne demonstracije zbog zakona o reformi visokog obrazovanja koji dodatno pooštrava kriterijume za upis, odnosno podrazumijeva niz promjena koje idu na štetu budućih studenata. Tamošnja Vlada, dodaje Anđela, daje univerzitetima slobodu da izmijene, odnosno smanje broj ispitnih, popravnih rokova.
-Suština je da te izmjene ne ugrožavaju pretjerano aktuelne studente, a oni su ti koji štrajkuju i zbog toga je to na mene ostavilo utisak – istakla je ona.
Istina je, dodaje Anđela, da u Crnoj Gori postoji zavidan nivo opšte kulture i informisanosti, ali kaže da, nažalost, od takvih znanja bez njihove prave i praktične primjene u principu nema koristi.
– Naši studenti imaju mnogo razloga da budu nezadovoljni, ali čini mi se ne i previše volje da to nezadovoljstvo manifestuju – rekla je ona, dodajući kako studenti u Francuskoj instinktivno reaguju na svaki vid nepravde koja se prema njima učini i da su time već značajno ispred nas.
Anđela smatra da studenti iznad svega treba da razmišljaju, a ne da budu inertni i opterećeni strahovima.
– Studenti su mi ovdje pokazali da su spremni da se bore za ono u šta vjeruju, ma šta ja o tome mislila. Drago mi je da sam tu da posvjedočim da pravi studentski misleći duh i dalje postoji – istakla je ona.
Studije u inostranstvu, prema njenim riječima, mnogo traže, ali mnogo i daju zauzvrat.
-Prvenstveno mislim na ubrzan proces sazrijevanja i susretanja sa nekim stvarima i izazovima sa kojima se u drugim okolnostima ne bismo susreli, bar ne tako rano. Upoznavši ljude iz raznih krajeva svijeta počela sam da shvatam koliko je poimanje nekih stvari u životu relativna stvar i da mijenjam neke svoje rezone, te da ih proširujem. Ponekad mi u okviru studija jedino nedostaje moj jezik ali i za to sam našla rješenje onda kad sam otkrila biblioteku katedre za slavistiku – navela je ona.
Da bi studije u inostranstvu bile pozitivno iskustvo važno je, smatra Anđela, da ne budu same sebi cilj. Studirati ono što voli, pritom na univerzitetu kakav je njen, zaista, dodaje ona, smatra blagoslovom.
– Zbog svega navedenog mislim da sam učinila pravu stvar-istakla je naša sagovornica.
Priča kako joj je u početku teško padalo da se izbori sa drastičnim promjenama okruženja i života uopšte u Parizu. Kaže da je, ipak, u jednu ruku znala da je u Francuskoj čeka velika borba.
– Prije svega, sama sa sobom, a potom i sa svim što me okružuje sve do trenutka dok sve to što me okružuje nisam dovoljno pripitomila i prihvatila kao nešto što će neko vrijeme biti moja realnost. Razumije se, raznorazne borbe ne izostaju i sada, iznad svega, sveprisutna nostalgija za porodicom, prijateljima, mojim jezikom ali vremenom sam naučila da se sa takvim stvarima izborim i to svaki put sa sve većom lakoćom – navodi ona.
Svakodnevno na putu do fakulteta, dodaje naša sagovornica, potroši mnogo vremena i energije, ali to je nešto što život u Parizu, kao i u svim velikim gradovima, nosi sa sobom. Istakla je kako je potrebna velika psihička i fizička kondicija.
-Sve te sitnice su, međutim, beznačajne kad se uporede sa onim što Pariz nudi jednom studentu mojih interesovanja. Dostupnost muzeja, pozorišta, svih oblika kulture, umjetnosti neprekidno me podsjeća koliko sam u suštini imala sreće i zašto je Pariz zaista veliki grad. Često mi pada na pamet jedna Kišova rečenica: „ Ovde u Parizu, bar za mene, sve je samo literatura. A Pariz, uprkos svemu, još uvek prestonica literature “ – rekla je ona.
Stranci
Komentarišući koliko njeni tamošnji vršnjaci znaju o Crnoj Gori, kaže da, nažalost, nemaju pretjerano jasnu sliku o našoj zemlji. Zato smatra da svi crnogorski studenti u Francuskoj svojim rezultatima odrađuju odličan ambasadorski posao.
– Dolazila sam, ipak, često u situacije da pojašnjavam gdje se to Crna Gora nalazi, kojim jezikom pričamo i tome slično. Čini mi se, da sam uspjela da im razriješim nedoumice tog tipa- rekla je ona.
Anđela je ponosna na sebe što je dolaskom u Pariz uspjela da pobijedi sebe, te joj sve poteškoće sa kojima se tamo sretala prvih nekoliko mjeseci iz današnje perspektive djeluju beznačajno.
-Otkad živim sama, primorana sam da se i sa svakodnevnim problemima suočavam sama i upravo ta činjenica da sam naučila da se oslanjam na sebe i sama pronalazim efikasna rješenja me najviše raduje. Ipak, osjećaj koji u meni preovladava sve ovo vrijeme je osjećaj neizmjerne zahvalnosti, iznad svega prema mojim roditeljima i bratu koji mi od početka pružaju bezrezervnu podršku i pokazuju bezgranično strpljenje. Svjesna sam da je bilo potrebno da čitav niz okolnosti bude na mojoj strani da bih ja danas bila ovdje – zaključila je naša sagovornica.
N.Đ.
