Danas se obilježava 75 godina od smrti istaknutog pjesnika i diplomate Jovana Dučića.
Rođenjem je bio vezan za Trebinje, a radom i životom za Mostar, Pariz, Ženevu, Sofiju i Atinu.
Život
Jovanova majka bila je Joka koja se prvi put udala za Šćepana Glogovca sa kojim je imala sina Rista i kćer Soku (Risto će biti taj koji će svom polubratu Jovanu omogućiti školovanje). Drugi put se Joka udala za Andriju Dučića iz Podglivlja sa kojim je rodila kćer Milu i sina Jovana. Dučićev otac Andrija bio je trgovac. Poginuo je u Hercegovačkom ustanku 1875. godine, a sahranjen u Dubrovniku, piše Poezija noći.
Jovan Dučić je pohađao osnovnu školu u rodnom mjestu. Kada se porodica preselila u Mostar, upisuje trgovačku školu. Učiteljsku školu pohađa u Sarajevu 1890—1891. godine i Somboru gdje maturira 1893. Učiteljevao je kratko vrijeme po raznim mjestima, između ostalog u Bijeljini, odakle su ga austrougarske vlasti protjerale zbog patriotskih pjesama. Zbog njih Jovan Dučić biva stavljen pod istragu, a zatim, u maju 1894. godine, vlasti ga protjeruju iz grada. Odmah nakon progonstva, pjesnik nije mogao naći učiteljsku službu gotovo nigdje, pa se zapošljava u manastirskoj školi u Žitomisliću. Kao učitelj Jovan radi u Mostaru od 1895. do 1899. U društvu sa Šantićem stvorio je književni krug i pokrenuo časopis Zora. Posljednje godine boravka u Mostaru, zajedno sa prijateljem i piscem Svetozarom Ćorovićem, uhapšen je i otpušten sa posla.
Radio je potom kao diplomata. Umro je 7. aprila 1943. u Geriju. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su iste godine u portu srpskog manastira Svetog Save u Libertivilu, SAD. Njegova želja je bila da ga sahrane u rodnom Trebinju. Ta želja ispunjena je 22. oktobra 2000.
Ljubav
Dučić je, kao tek pristigli učitelj, 1893. godine u Bijeljini sreo Magdalenu Magu Živanović, unuku bogatog bjeljinskog trgovca i jednog od najuglednijih Bjeljinaca, piše Telegraf.
Svjesna svoje ljepote, Maga je voljela da se posljednja hvata u kolo, kako bi svi na nju obratili pažnju.
Ljubav je planula, a pod Dučićevim uticajem i Magdalena je počela da piše poeziju, postavši tako prva bjeljinska pjesnikinja. Magdalenin otac nikako nije dozvoljavao da mu se kćerka uda za došljaka koji nema ništa drugo do učiteljsku platu, iako je cio grad brujao o njihovoj ljubavi. Patrijarhalno vaspitana, Magdalena nije htjela da postupi protivno očevoj volji, ali je smogla dovoljno snage da odbije bračnu ponudu bogatog trgovca koga joj je našao otac.
Kraj njene i Dučićeve ljubavi ubrzale su austrougarske vlasti, koje su u lketo 1894. godine mladog učitelja protjerale iz Bijeljine zbog zbog patriotskih pjesama „Otadžbina“ i „Oj, Bosno“. Dopisivali su se još nekoliko godina, a onda su Dučićeva pisma prestala da dolaze.
Magdalena je poživjela osamdeset godina i nikad nije preboljela rastanak s Dučićem. Sve do smrti, 1956. godine, živela je usamljena u kući svoje mladosti. Jedina utjeha su joj bila bezbroj puta pročitana Dučićeva pisma.
Zahtijevala je da se na njenom spomeniku ukleše: „Maga Nikolić Živanović, sama pesnik i pesnika Jove Dučića prvo nadahnuće“.
Malo je poznato da je Dučić svom prijatelju i drugu po peru Aleksi Šantiću preoteo je vjerenicu i poslije kratkog vremena je ostavio.
Svojim zavodničkim sposobnostima uspio je čak i svojoj zemlji da obezbijedi određena dobra. Zbog skandala sa Antoanet Fogel, koja je imala devetnaest godina kad mu je rodila vanbračno dijete, Dučić je – tada je imao 54 godine! – morao da napusti diplomatsku službu u Bernu.
Važio je za velikog zavodnika, pa je od jedne zaljubljene grofice na poklon dobio vilu u centru Budimpešte, koju je poklonio svojoj zemlji i u kojoj je i danas Ambasada Republike Srbije.
Citati
Ovako je govorio Jovan Dučić, a u njegovim riječima prepoznaju se obrisi i sadašnjeg vremena:
– Naše mržnje škode nama, više nego našem protivniku. Govorite rđavo o nekom čoveku pola sata – i vi ste posle toga nesrećni i otrovni; a govorite pola sata o njemu dobro, pa čak i kad to ne zaslužuje, i bićete mirni i blaženi, čak i ponosni na lepotu svojih osećanja, ili bar na lepotu svojih reči.
– Sreće i nesreće, to su beli i crni konji koji trče u istom pravcu, blisko i naporedo, tako da čas promaknu beli pored crnih, a čas crni pored belih.
– Salonska dama broji čoveku klase, godine službe, pare i zube; intelektualka mu broji misli i dela.
– Iza gorkih reči ostaju gorka usta. Ko se dotakne prljavog predmeta, on uprlja svoje telo, a ko se dotakne prljavog čoveka on uprlja svoju dušu.
– Lepota žene nije u lepoti i preciznosti crta, nego u ljupkosti duha i otmenosti duše.
– Danas je najteža bolest našeg vremena bolest personalnosti. To se vidi u savremenom društvu gde je svako nalik na svakog.
– Jer što ipak najviše volimo u svakom piscu, novom ili prastarom, to su naše sopstvene misli i osećanja.
– U samoći nema mržnje: osamiti se znači očistiti se. Sve u samoći postaje uzvišeno, najviše, najdublje. Ako je čovek filozof, on se predaje samoći da bi znao cenu života, viši smisao o svetu, i da bi prišap božanstvu. Samo malog čoveka samoća napravi bolesnikom, i ona njegovu dušu otruje sumnjama i ispuni strahom. Ima sveta koji se ne sme obrnuti sam u šumi, i koji u strahu od samoće zaluta na otvorenom polju. Za samoću treba biti snažan i duhovitiji nego za najviši svet jednog društva.
– Muškarci su hrabri pred smrću, a žene pred životom. Muškarci pred drugim muškarcem, a žene pred celom sudbinom.
– Zlo i nesreća ne dolaze od Boga, već od čoveka.
– Ja pamet muškarca računam po onom što kaže, a pamet žene po onom što ne kaže.
– Neosporno, ima ljudi koji ne umeju biti srećni ni sa ma kakvim vrlinama, ili ma kakvim bogatsvom. Ima i ljudi rođenih za nesreću, kao što su drugi rođeni za muziku. Treba imati nekakav talenat za sreću, kao što treba imati dušu da se bude istinski nesrećan.
– Ko smisao života nije tražio, taj nije živeo, ali ako ga je tražio, nikad nije bio dovoljan srećan.
B.R.